Sa vrška svake grane, poput sočne purpurne smokve, pozivala je i namigivala čudesna budućnost. Jedna smokva su bili muž, srećan dom i deca, druga - slavna pesnikinja, treća - briljantna profesorka, četvrta E. G., basnoslavna urednica, peta - Evropa i Afrika i Južna Amerika, šesta - Konstantin, Sokrat i Atila i gomila drugih ljubavnika sa čudnim imenima i neuobičajenim zanimanjima, sedma - olimpijska pobednica u jedrenju, a iza i iznad ovih smokava nalazile su se još mnoge koje nisam mogla sasvim da razaznam.
Videla sam sebe, kako sedim u račvi tog smokvinog drveta i umirem od izgladnelosti, jer naprosto nisam u stanju da odlučim koju ću smokvu izabrati. Htela sam ih sve, ali je odabiranje jedne podrazumevalo gubitak svih ostalih, i dok sam sedela tamo, nesposobna da se odlučim, smokve su počele da se smežuravaju i crne, i jedna po jedna su pljaskale o zemlju podno mojih nogu.
Iz romana Stakleno zvono