Njene misli, u prvi mah bez cilja, lutale su nasumce kao i njena hrtica, koja je kružila po polju, lajala za žutim leptirovima, jurila rovčice, grickajući divlje makove na ivici neke njive sa pšenicom. Zatim su se malo-pomalo njene misli sređivale, i tako, sjedeći na travi, koju je kopkala vrhom svog suncobrana, Ema je u sebi ponavljala: 'Zašto sam se, dragi Bože, udala?'
"Pitala se zar nije bilo načina da pri drugom sticaju okolnosti naiđe na drugog jednog čovjeka; i pokušavala je da zamisli kakvi bi bili ti događaji koji se nisu desili, taj drugi život, taj muž koga nije poznavala. Nijedan, zaista, nije bio nalik na ovoga. On bi mogao biti lijep, duhovit, otmjen, privlačan, onakav kakvi su, bez sumnje, bili oni koji su se oženili njenim bivšim drugaricama iz samostana. Šta li one sada rade? U gradu, s grajom na ulicama, žagorom u teatrima i silnom svjetlošću po balovima, one žive životom u kome se srce širi, gdje su čula razdragana. A ona? Njen život je hladan kao takav tavan čije je prozorče okrenuto prema sjeveru, a dosada, kao nijemi pauk, plete svoju mrežu u mraku, po svim kutovima njenog srca."
Gubitak psa na putu iz Tosta u Jonvil simbolizuje kraj ovih bezazlenih, elegičnih sanjarenja u Tostu i početak stvarnijih iskustava u sudbonosnom Jonvilu.
Iz eseja Gustav Flober
