Prva rečenica doći će sama od sebe, tim pre, što u svakoj sekundi postoji neka rečenica tuđa našoj svesnoj misli koja samo traži da se eksteriorizira. Dosta je teško izjasniti se šta će biti sa sledećom rečenicom: ona je bez sumnje delimično vezana za našu svesnu delatnost i u isti mah i za drugu, ako se usvoji činjenica da napisana prva povlači za sobom minimum opažanja. To malo treba da vas se tiče, uostalom; u tome leži najvećim delom zanimljivost nadrealističke igre. Ipak ostaje da se interpunkcija bez sumnje protivi apsolutnom kontinuitetu toka o kome je reč, mada izgleda da je ona isto toliko neophodna kao i raspored čvorova na žici koja treperi. Nastavite koliko god vam se sviđa. Oslonite se na neiscrpni karakter šapata. Ako tišina zapreti da zavlada samo zato što ste napravili neku grešku: može se reći, grešku iz nepažnje, prekinite bez oklevanja sa suviše jasnim retkom. Iza reči čije vam se poreklo čini sumnjivim, postavite kakvo bilo slovo. I na primer, uvek slovo I i povratite proizvoljnost nametanjem tog slova za početno slovo reči koja će uslediti.
Iz Manifesta nadrealizma