Artnit

Ponedeljak, 20 Juli 2015 11:09

Isidora Sekulić - Hoću li, Bože, i ja onom putanjom sviju? Istaknut

Vasilij Surikov - Crkva Vasilij Surikov - Crkva

Carstvo strasti! Vrtlog slasti! - navodila je u sebi podrugljivo. - I posle mir. Mir nad potrošenim čovekom. Koji nema više lepota u sebi, da bi mogao praviti carstvo, i nema više snaga u sebi, da bi mogao praviti vrtlog... Ne. Nikada. Mir mora stojati na celim i zdravim snagama nemira. Na oluju mora stojati. Kao što crkva stoji na zemlji, koja je rat, bratoubistvo, blud, mehana i zelenaška jazbina...

Čulo se pojanje. Služba je dakle već počela. Ali Ana je oklevala da uđe. Bila je odviše rasejana. Počela se zabavljati posmatranjem ljudi koji su silazili niz stepenice u portu.

Gle kako tužno izgledaju danas ti bogomoljci. Kotrljaju se kao razvejano jesenje lišće. A tamo unutri? Stoje jedno kraj drugoga, sićušni, strašljivi, prolazni, smrtni, kao hrpice praha koje vetar slučajno još nije razduvao... Ljudi su siroti i bedni, život je tako kratak, u starosti i posle smrti je sve svejedno, i opet se čovek toliko otima, penuša, grabi, i razbija glavu o tome da li je srećan ili nesrećan... Eto, pored sveg filozofiranja, i ja sad cenim i dan Gospodnji, i službu u hramu, i sudbinu čovečanstva iz dvoumice: da li ću srećna ili nesrećna biti kad uđem na molitvu, a njega na molitvi nema?

Kako je ta dvoumica sitna i nedostojna. Kako podseća na carstvo strasti, koje je zemaljsko, nemonaško carstvo... Hoću li, Bože, i ja onom putanjom sviju? Da li su zbilja svi ljudi potpuno isto seme, iz koga niče potpuno ista biljka? Da li život čovečji, rastući iz korena koji je u zemlji, ranije ili kasnije mora dovesti do potpuno istog oblika i konca? Možda čovek zaista mora živeti kao i svi drugi? Možda Bog baš tako hoće? Možda je kaluđerstvo zabluda, a pomonašenje se samo nasilnom smrću može izvršiti?

Iz romana Đakon Bogorodične crkve

Pročitano 4443 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Isidora Sekulić - Hoću li, Bože, i ja onom putanjom sviju?