Ne verujem da je u to vreme ono što se nazivalo "religiozno uverenje" bilo preovlađavajuće u velikoj meri. Istina je da su skoro svi išli u crkvu, po svaku cenu - Elzi i ja smo i dalje išli u crkvu, što se, naravno, podrazumevalo, čak i kada smo živeli u onome što je paroh zvao grehom - a čak i kada biste upitali ljude da li veruju u život posle smrti, u većini slučajeva bi vam odgovorili da veruju. Ali nikada nisam sreo nekoga ko je odavao utisak da zaista veruje u neki budući život. Mislim da ljudi, u većini slučajeva, u to veruju na isti način na koji deca veruju u Deda Mraza. Stvari kao što je život posle smrti važe u tačno određenom vremenskom periodu, u periodu kada se čini da civilizacija kao slon stoji na sve četiri noge. Lako je umreti ako će stvari do kojih vam je stalo preživeti. Proživeli ste svoj život, umorili ste se, vreme je da odete pod zemlju - tako su ljudi gledali na to. Pojedinačno, oni su umirali, ali se njihov način življenja nastavljao. Ono što su oni smatrali dobrim i zlim, ostajalo je dobro i zlo. Nisu osećali da se zemlja pod njihovim nogama menja.
Iz romana U borbi za vazduh