Razmišljao je o dalekim vojvodama u strančevoj priči. Ni oni nisu tvrdili da imaju božansko pravo na svoje zemlje, već samo pravo pobednika. I njihovi filozofi prikazavali su ljudsko biće kako stoji u središtu njegovog vremena, njegovog grada, njegovog života, njegove crkve. Ali blesavo su pripisivali čovečnost ljudi Bogu, tražili su božansku podršku za njihovo stanovište o tom pitanju, važnom pitanju čoveka, dok nisu osećali potrebu za takvom potvrdom kada je u pitanju bio niži problem moći. Kako su samo zbunjeni bili, i kako su bili mali, vladajući samo gradom u Toskani i rimskom biskupijom, a kako su visoko mišljenje imali o sebi. On je bio vladar beskonačnog univerzuma, a video je jasnije nego oni. Ne, nije, ispravio je sebe, i uživao bi u običnim predrasudama ako bi to tvrdio. Mogor je bio u pravu. Prokletstvo ljudske rase nije u tome da smo toliko različiti jedni od drugih, već u tome da smo toliko slični.
Iz romana Čarobnica iz Firence