Artnit

Četvrtak, 14 Maj 2015 11:16

Jezero Istaknut

Alfons de Lamartin francuski književnik i političar smatra se za jednog od najvećih francuskih pesnika XIX veka. 1820. godine objavljuje svoju prvu zbirku pesama Poetske meditacije (Les Méditations poétiques ), koja je imala veliki uticaj na razvoj francuske poezije. Najpoznatija pesma iz ove zbirke je Jezero (Le Lac), u čijoj osnovi je sećanje na voljenu preminulu ženu. Ona evocira protok vremena, a utehu pesniku daje osećanje da priroda skriva netaknutu uspomenu na njegovu izgubljenu ljubav.

Godine 1816. Alfons de Lamartin odlazi u banju Aik-les-Bains, gde je u oktobru na obali jezera Burže, sreo sjajnu ali obolelu od tuberkuloze, udatu ženu Žuli Šarl. Zaljubio se u nju i dogovorili su se da će se ponovo sresti sledećeg leta na istom mestu. Naredne godine u avgustu Lamartin se vratio na jezero očekujući da će je ponovo sresti, ali je čekao uzalud. Mesec dana kasnije je saznao da je bila suviše bolesna da bi putovala i umrla je 18. decembra te godine.

Pesma Jezero povezuje romantičarske motive prirode i ljubavi. Pesnik posmatra pejzaž, koji ga podstiče na razmišljanja o efemernoj prirodi života i ljubavi.

U prvoj uvodnoj strofi pesme Jezero, pesnik uvodi suštinsku temu promenljivosti u svetlu trajnosti prirode. On na metaforičan način izražava misao o čovekovoj prolaznosti i nemogućnosti da zaustavi vreme. Od druge strofe, međutim priroda prestaje da bude metafora. Pesnik dolazi bez svoje voljene da gleda jezero. U trećoj i četvrtoj strofi naslikano je vreme kada je pesnik sedeo pored alpskog jezera sa voljenom, dok je njena stopala "prskao penom" njegov val, kada je plovio njime noću sa svojom voljenom. Već peta strofa uvodi motiv prirode, koja je povezana sa ljudskim odnosima i pesnik čuje dragi glas koji mu se obraća u sledećim strofama. Njegova voljena želi da zaustavi vreme i kaže: "Zaustavite tok svoj, trenuci naklonjeni!" Ona moli da zaborave na srećne i kaže: "Pa volimo se! Brzo dok sasvim ne zaneme časovi mimoletni ti!" Ali, zna da uzalud traži, jer "vreme je brže no u snu" i zna da "za ljude nema luke, obala nema vreme: teče, i nestajemo mi!". U desetoj strofi pesnik se pita kako vreme može oduzeti trenutke opijenosti. U poslednje četiri strofe, on traži od jezera da zadrži "bar uspomenu na tu divnu noć!" mladog para na jezeru i "neka sve što se čuje, vidi il' diše, kaže: voleli su se, voleli njih dvoje!". Priroda je večna i može da sačuva sreću, uspomene, poštedi čoveka zaborava i nadvlada čovekovu nesreću.

Pročitano 5699 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Jezero