Problem mog života to me više muči što više razmišljam o njemu. Želim da budem neko na ovom svetu, da negujem neku umetnost, da samu sebe izdržavam. Pritisla me malodušnost. Da nije istina, Bože moj, da tražim nemoguće? Želim da imam svoje zanimanje, a nisam ni za šta, i ni o čemu ništa ne znam. Grozno.
Želim da ne zavisim ni od koga, čak ni od čoveka koga obožavam. Ne želim da budem njegova suložnica, bednica, ženska koju izdržavaju radi zabave, kao lovačkog psa; a ne želim ni da mi čovek mojih iluzija postane muž. Ne vidim sreću u braku. Želim, da to kažem na svoj način, da budem udata za samu sebe, da sama sebi budem glava porodice. Ne bih umela da volim po dužnosti; samo slobodna mogu da prihvatim istrajnu vernost i bezgraničnu privrženost. Bunim se, želim da se pobunim protiv muškaraca, koji su ceo svet uzeli pod svoje, a nama ostavili samo uske staze kojima sami ne umeju da idu...
Iz romana Tristana