U predgovoru za zbirku pripovedaka Kronika palanačkog groblja, koja je objavljena 1940. godine Isidora Sekulić piše:
"Nas dvoje, iako još mladi oboje - svako svojom mladošću - uočavali smo letopise malih naših gradića, sela i grobalja. Valjda pod slutnjom da ćemo i mi u trećoj generaciji civilizovane porodice, a u drugoj školovanih ljudi, zatrti se.
Zašto grobovi nisu ponosni znaci? zašto naš svet brzo propada i istrebljuje se? zašto školovani i daroviti degenerišu i izumiru u drugoj ili trećoj generaciji? zašto se od porodičnog imanja ne sačuva bar pristojan ostatak, imena i časti radi? zašto se zdravlja tako brzo potkopavaju? zašto roditelji ne žrtvuju svoje strasti, sujete i sebičnosti, mesto da žrtvuju svoju decu? zašto učitelji ne zapažaju u roditeljskoj kući nezapaženu sposobnu decu? zašto škole ne razlikuju kad je u detetu dar iz intelektualnog, a kad iz moralnog izvora? zašto sugrađani ne prihvataju siromašnu sposobnu decu, ili siročad bez matera?... zašto je sve to gola istina, a ne šarena priča?"
Pretpostavlja se da je inspiraciju za pripovetke iz zbirke Kronika palanačkog groblja Isidora Sekulić pronašla u svom životu. 1900. godine je doživela veliku tragediju: u aprilu te godine joj umire otac, a tri meseca kasnije brat Dimitrije, student prava u Gracu. Obojica su sahranjeni na pravoslavnom groblju u Zemunu. Na njihovim grobovima Isidora je provodila sate i dane, a kasnije, ma gde boravila i putovala, svaki Uskrs, dan kada joj je umro otac je provodila na groblju. Tu je upoznala i sprijateljila se sa starim grobarom Nikolom koji joj je pričao sudbine mnogih zemunskih porodica i ličnosti koje su počivale na tom groblju. Najzanimljivije priče grobara uobličila je i pretočila u zbirku pripovedaka Kronika palanačkog groblja.
Kronika palanačkog groblja obuhvata pripovetke: Kosta Zemljotres, Gospa Nola, Ljmbicije, Dim, Vlaovići, Deca, Ljudi s Kašikare, Palanka i njeni poslednji Grci. Osnova čitave zbirke je pripovetka Gospa Nola. Sve pripovetke osim poslednje dve, počinju na isti način: slikom groblja i opisom groba glavnog junaka pripovetke.
Isidora Sekulić je u Kronici palanačkog groblja ispričala nekoliko promašenih života. Svi junaci pripovetki se kreću po putanji koju im unapred određuju elementi izvan njihove moći, a to su zemlja, podneblje, tradicija, nasleđe krvi i dobra i zla u njoj. U mladosti su svi snažne ličnosti i pobeđuju u mnogim životnim borbama. Oni su hteli da žive srećno i korisno za sebe i za druge ljude. Ali, sve se odvijalo onako kako se nije ni htelo, ni želelo i postepeno tokom vremena postaju brodolomnici promašenih života, koji se završavaju porazom pred smrt i zaboravom. Gorelo se, pa se i sagorelo, i na kraju je posle njih ostao samo pepeo. Pepeo ostade od plahovitih Vlaovića, koji su naglo uzleteli, naglo se survali, a njihovi poslednji izdanci dokončaše jezivo. Pepeo je ostao i od tri mladića koji žudni života i sigurni u svoje snage pođoše u svet. U pepeo se raspao i život veštog krojača i nesrećnog čoveka Koste Zemljotresa. Pepeo postade i gospa Nola, divna žena koja imađaše i uma i srca, i snage i ljubavi, a iznad svega i neutoljivu želju da život napravi srećnijim i korisnijim, makar drugima ako već više ne može sebi. Međutim, iako su svi ovi životi bili promašeni, čak i glavni junak priče Kosta Zemljotres, misli da "nije sramota biti poražen, ako je čovek učinio sve da zasluži pobedu".