Artnit

Ponedeljak, 16 Mart 2015 11:39

Virdžinija Vulf - Čovek promeni ćud kad dobije stalni prihod Istaknut

Dizajn korica knjige Sopstvena soba Dizajn korica knjige Sopstvena soba

Moja tetka, Meri Biton, moram da vam ispričam, umrla je od posledica pada s konja kad je u Bombaju izjahala da se nadiše vazduha. Vest o nasledstvu stigla mi je jedne večeri, gotovo u istom trenutku kad je usvojen zakon kojim je ženama dato pravo glasa. Pismo od advokata skliznulo je u moje poštansko sanduče i, kad sam ga otvorila, videla sam da mi je tetka ostavila pet stotina funti godišnje do kraja života. Od to dvoje - prava glasa i novca - novac mi je, priznajem, izgledao neuporedivo važniji.

Pre toga sam zarađivala za život obavljajući sporedne poslove za novine, izveštavala sam čas sa izložbe magaraca, čas sa venčanja; zaradila sam nekoliko funti adresirajući, čitajući starim gospođama, praveći veštačko cveće, učeći slovima decu u obdaništima. To su bila glavna ženska zanimanja pre 1918. Mislim da nije potrebno detaljno opisivati tegobe tog posla, jer verovatno poznajete žene koje su ga radile; niti kako je teško preživeti od onoga što zaradiš, jer ste možda to iskusile. Ali ono što me je još teže pogodilo, i prema čemu ni danas nisam ravnodušna, jesu strah i gorčina kojima su me ti dani prosto otrovali. Prvo, stalno radiš posao koji ne voliš, i radiš ga kao rob, uz laskanje i ulagivanje koje možda nije uvek neophodno, ali tebi se čini da jeste, jer je cena rizika previsoka; i drugo, pomisao da onaj dar čije skrivanje znači smrt - dar mali, ali dragocen onom ko ga poseduje - polako nestaje, a zajedno s njim i ja, moja duša; sve je to ličilo na rđu koja nagriza prolećni behar i razara srž drveta. Međutim, kao što rekoh, moja tetka je umrla, i kad god rasitnim novčanicu od deset šilinga, otare se malo te rđe i korozije, strah i gorčina nestaju. Zaista je neobično, pomislih sipajući sitninu u novčanik i prisećajući se gorčine iz tih dana, koliko čovek promeni ćud kad dobije stalni prihod. Nikakva sila na svetu ne može mi oduzeti mojih pet stotina funti. Hrana, kuća i odeća zauvek su moje. Zato ne samo da prestaju napor i najamni rad, već s njima nestaju i mržnja i gorčina. Ne moram da mrzim nijednog muškarca, jer nijedan ne može da me povredi. Ne moram da laskam nijednom muškarcu, jer nijedan nema šta da mi da. I tako, postepeno i nesvesno, promenih svoj stav prema drugoj polovini ljudske vrste.

Iz eseja Sopstvena soba

Pročitano 3469 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Virdžinija Vulf - Čovek promeni ćud kad dobije stalni prihod