U ljubavnoj poeziji, Milan Rakić je izrazio nova osećanja i isprepletao ih bogatim refleksijama. Ljubav je u njegovim pesmama stavljena pod lupu hladnog razuma. On ne uzdiže ljubav, već joj daje nagon i strast. Tu nema filozofije niti uopštavanja, tu se ne ističe neverstvo ljubavnika ni varljivost ljubavi uopšte; nego je sve konkretno i lično.
Iz Iskrene pesme vrlo otvoreno izbijaju čulno erotski odnosi. Kroz nju izbija i cinizam koji se baca u lice jednoj ženi. Žena je deo prirode koji izaziva strast i radost. Ali, to je samo kratkotrajni zanos. Posle predavanja kratkotrajnoj strasti dolazi zasičenost i ravnodušnost. U Iskrenoj pesmi on otkriva sumornu istinu o nepostojanosti svojih osećanja, koja se gase pred poimanjem životne stvarnosti, pred saznanjem da u životu ima tako mnogo onoga što se ponavlja i umire. Isidora Sekulić je rekla da je Rakić makar pošten jer priznaje da mu je telo obradovano i iskreno kaže: "Al ne volim te, ne volim te draga!"
U Očajnoj pesmi Rakićev jad nastaje kada vrela ljubav i strast počne da se pretvara u nemoćnu, lelujavu apstrakciju. Setna pesma izražava očajanje koje nastaje iz osećanja emocionalne i telesne nemoći koje donosi starost. Zato je ljubav kada kosa sedi otmena i čedna, zato ima mnogo fine sete, umora, blagog mirenja i klonuća. Pesma odzvanja bolnim jaukom bola što više nema mladosti i strasti. Očajna pesma se završava u grču, jer pesnik zna da će u duši rasti niz crnih beda i staračkih zala i prigušen umor nekadašnje strasti.
Ljubavne pesme Milana Rakića, po onome što je sadržajno u njima mogu su uvrstiti u misaonu liriku. One i danas plene lepotom njegove imaginacije i snažnim osećanjima koja izviru iz njih.