Artnit

Nedelja, 11 Januar 2015 12:54

Plač matere čovekove Istaknut

Matijas Grinevald - Plač žene Matijas Grinevald - Plač žene

Jedna od najpoznatijih pesama Dušana Vasiljeva, Plač matere čovekove je po temi i umetničkim slikama koje je razvijaju veoma osobena. U njoj se bol majke u trenutku žalosti i tuge za preminulim sinom pretvara u opštu pobunu protiv religije i svega onoga što je oličava i održava, kao i protiv sveta i poretka na kome on počiva.

Uvodni deo pesme je pisan u formi lirske naracije, a prožima ga smiren ton i usporen ritam. U susretu svetlosti dana i tame smrti u tihom predgrađu, gde caruje beda, dogodila se nesreća umro je jedan Čovek. Njegova majka je "rasplela kosu sedu, jer joj je sin preminuo" i vrisnula.

Smrt je u majci probudila prigušene i nagomilane emocije bunta i protesta i ona upućuje svoj monolog preminulom sinu, kroz koji progovaraju srca napaćenih i uvređenih, gladnih i prevarenih ljudi. Njen bunt i protest su upućeni svetu, društvenom poretku, Bogu. Čoveka vidi kao roba koji je prepušten na milost i nemilost nekome koga nema i od koga je "do juče milost iskala", ali je nije dobila jer je tražila od nepostojećeg. Njen sin za koga je molila nema misteriozno poreklo, nije sin ni Svetoga Duha, ni drvodelje Josifa, već "plod dve neme žudnje i jednog besvesnog minuta", sin zemaljskih siromaha, koji je rođen "između četiri vlažna duvara". Život za majku je bio ropski, jer oni kojima su služili smatrali su ih robovima, a ropski položaj i podela ljudi na bogate i siromašne objašnjavani su Božjom voljom, voljom onoga u koga su upućeni svi pogledi nade. Ona poziva na osvetu, da se krvlju sveštenika posvete forumi Rima i da se Isus ponovo razapne, jer se nejednakost i nepravda zasnivaju na lažima, a Bog koristi da se te laži podupru. Kroz ove reči izražen je potpun psihološki slom ucveljene majke kojoj nije stalo ni do čega: ni do Boga, ni do morala, ni do života. Majka nije izgubila veru samo u Boga, već i u čoveka, u ljudski rod. Ona kaže da je Čovek Juda i na mestu gde je zakopano Judino srebro treba "da podignemo Čoveku hram". Zato što je čovek podmitljiv, slab, veroloman, izdajnik u hram treba dovesti "našu Novu Vestu" - rimsku boginju domaćeg ognjišta, sloge i sigurnosti. Poenta monologa majke izražena je u stihovima: "Ustani, sine, da grozne laži, koje se rađaju u ime Oca i Sina, sahrane Sin i Mati..." Majčin poziv je bio snažan, pun besa, čak i mržnje. Ali, Sin ne može da ustane i grozne laži će i dalje da obmanjuju siromašne i nezaštićene ljude.

Završni deo pesme Plač matere čovekove je nastavak uvodne lirske naracije, odlikuje ga smireni ton i usporeni ritam. "Jedan Čovek je umro, zalud je Majka sede kose čupala i u grudi se lupala, - nije se probudio." Njene reči prekora, protesta i bunta su takođe bile zaludne. Majka je ostala sama u svojoj tugi i bolu sa mrtvim sinom - sama ga okupala, obukla i sahranila. Ali ne tamo gde se ljudi sahranjuju, nego "u dnu svoga vrta, o ponoći" i "tužna se majka Čovekova tu, pored groba, nastanila..."

Pročitano 6368 puta Poslednji put izmenjeno Sreda, 01 April 2020 10:49

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Plač matere čovekove