Odbijanje svakog misaonog redukcionizma, odbijanje uprošćenosti koja može da znači ukidanje stvaralačkog subjekta, bez divinizacije subjektiviteta, bez dizanja jezika na nivo sveštenosti, ne podlegati divinizaciji jezika kroz njegove formalne analize, kroz jedan ritual tehničkog posvećenja jezika u raznim granama lingvistike. Prihvatiti privremenosti naših znanja, čuvanje budnosti naših čula za raspoznavanje onoga što je pravi stvaralački poriv u nama od onoga što je samo literarna ambicija. Uverenje da se književnim delanjem nekud stiže, i da se radi na stalnom menjanju formule čoveka, koja je u svakoj našoj reči i gestu, dakle u našoj zajedničkoj moći da je kvarimo, popravljamo, oplemenjujemo.
Iz eseja Modernost danas