Profesor je i između dva gradića video mnogo sličnosti. Ali ni to, smatrao je, samo po sebi nije dovoljno za njihovu veliku bliskost.
"Mi smo srodnici", govorio je diplomata novinaru mnogo godina kasnije. "Mi smo obojica takoreći kao dečaci ostali bez ikoga svoga i morali smo u životu da se snalazimo kako znamo i umemo. A u tom uzrastu nismo ništa ni znali ni umeli. Bora je, kao i ja, rano ostao bez roditelja i uzela ga je u svoje krilo očeva majka, baba Zlata. A onda je i ona, dok je u Nišu bio u maturskom razredu, nestala iz života. I on je, nespreman za bilo šta drugo, osim možda za literaturu, koja je još bila negde jako daleko i previše visoko - samo mi koji jedemo taj gorki hleb znamo koliko je takva sudbina bezizgledna i nedohvatna - ostao sam na svetu kao odbačeno štene na blatnjavoj ulici. Viđate li i vi te nezaštićene male nesrećnike, promrzle, mokre i gladne, koji bazaju naokolo ištući pomoć pred izglednom smrti? A pomoć ne dolazi niotkuda! Tako smo i nas dvojica bili ostavljeni i zaboravljeni.
Iz priče Lepo pisanje