Artnit

Utorak, 23 Septembar 2014 12:07

Aleksandar Voronski - O Sergeju Jesenjinu Istaknut

U jesen 1923. godine u redakcijsku sobu Crvene ledine (Krasnaja Nov) uđe suvonjav, vitak, malo viši no srednjeg rasta čovek 26-27 godina. Na njemu je bilo sasvim novo sivo odelo od finog engleskog štofa, koje mu je veoma lepo stojalo. Sijala se postava gornjeg kaputa prebačenog preko ruke. Došavši, polako se obazreo, stavio u ugao palicu sa kuglom od slonovače i skidajući rukavice reče tihim prigušenim glasom:

- Sergej Jesenjin. Došao sam da se upoznamo.

U to vreme se tek nazirao ekonomski i kulturni uspon. Svet još nije stigao da se kako valja opere i obuče. Pesnici i umetnici živeli su sasvim bedno, kao što, uostalom, žive i sada, i zato je Jesenjinova spoljašnjost izgledala neobično i čudno. I još tada je padalo u oči: njegovo pravilno lice mekog ovala, prosto i mirno, osvetljavale su spokojne ali odlučne plave oči, a kosa je i nehotice nagonila da se setimo naših polja, slame i raži. Ali ona je bila nakolmovana, a na obraze je suviše upadljivo, kao što sam se kasnije uverio, bio stavljen debeo sloj pudera, kapci podnaduli, plavilo očiju mutno, a njihov okvir sumnjiv. Lik se istog časa razdvojio: kroz kicoški izgled gradskog "lava" i besposličara, dobro poznat, lik ruskog čoveka naših centralnih oblasti. I što je glavno: jedan lik je govorio da nema sličnosti, i da je nemoguće njegovo spajanje s drugim, kao da ih je neko silom i mehanički sjedinio ne zna se zašto i radi čega. Takav je ostao za mene Jesenjin do kraja svojih dana, ne samo po spoljašnjosti, već i u svemu ostalom.

Iz eseja Iz uspomena o Jesenjinu (zbirka eseja Književni portreti)

Pročitano 2569 puta Poslednji put izmenjeno Sreda, 24 Septembar 2014 12:22
Više iz ove kategorije « Septembar Jesenje veče »

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Aleksandar Voronski - O Sergeju Jesenjinu