Kralj Đurđe iz pitoma grada Smedereva kreće u lov u Vlašku zemlju sa svojih dvanaest vojvoda. On je svojim vojvodama "roditelj krasni", a vojvode između sebe "braća milostiva". Posebno je sa istančanošću naslikana mladost i muška lepota vojvode Kajice, njegovo lice i stas. Tako je on prikazan kao veoma mlad "bela lica, crni nausnica", "visok junak, tanak u pojasu", a "crn mu perčin pojas premašio". Njegovo raskošno "gospodsko odelo" je od zlata i kadife, "oko vrata kolajna od zlata", "za pojasom dve ubojne strele", "pokraj čizme buzdovan pozlaćen."
U lovu kralj Đurđe sreće Sibinjskog vojvodu Janka sa trista Mađara i šezdeset dece Karavlaha. On pušta svoje vojvode, Kajicu i Oblačića Rada da se nadmeću sa njima. Ta dva junaka su brža i jača od protivnika. Zato Sibinjanin Janko nudi kralju Đurđu tristašezdeset svojih junaka, šezdeset dece Karavlaha i blago za njegovih dvanaest vojvoda. Kralj Đurđe ne da vojvodu Kajicu, a ni ostale vojvode "za svu zemlju i četiri bana". Rasrđen i otrovan zavišću zbog izrazite nadmoćnosti vojvode Kajice u takmičenju, Sibinjanin Janko ga izaziva da se nadstreljuju. Oni gađaju "nišan za oblakom", ali Sibinjanin Janko iz potaje, podmuklo i na prevaru ustreljuje vojvodu Kajicu. Kralj Đurđe smrtno ranjenog vojvodu Kajicu uzima na krilo i kaže mu: "Diko moja svagda na divanu! "Britka, sabljo svagda na mejdanu!" Pre nego što se "s dušom rasta" vojvoda Kajica mu kaže: "Ako možeš, osveti me, babo!"
Kralj Đurđe sa svojim vojvodama ubija sve Mađare i Karavlahe na polju Beljacu. Od vojvoda niko nije poginuo. Od Mađara niko ne ostade, osim Sibinjanin Janka, koji beži sa poprišta.
Vojvode sahranjuju vojvodu Kajicu u sanduku otesanom sabljama. Na čelo glave stavljaju mu koplje, a na njega sokola i privezuju konja. Po grobu mu "oružje prostreše", i ogradiše ga "da Madžari k njemu ne dolaze, da mu mrtvu ne pretresu telo".
Smrt vojvode Kajice doživljena je kao gubitak najboljeg i najdražeg u porodici. Tuga za njim duboka i bezutešna, pretvara ovu narodnu epsku pesmu u najdirljiviju tužbalicu. Na kraju pesme slomljen od velikog bola kralj Đurđe se pita: "O Kajice, moje čedo drago... Kako će te preboljeti babo? Kako ću te ostaviti sama, da mi čuvaš na Beljacu stražu bez promene dokle je Krajine?"
