U romanu Na Drini Ćuprija Lotika se javlja u jednom istorijskom i društvenom trenutku, austrougarske vladavine kada se išlo "putem usavršavanja i napredka" i sve postalo nekako "šire i zračnije, raznovrsnije i bogatije", "stao je da kruži novac u dotle neviđenim količinama". Javljaju se neki novi činovnici, neka tuđa imena, novi izrazi i nov stil odevanja, drugačija ophođenja. Otvaraju se radnje i kantine. Nov hotel je otvorio "Jevrejin Caler, koji je imao bolešljivu ženu i dve devojčice". Međutim, duša hotela bila je njegova mlada svastika Lotika, po kojoj je hotel bio popularan i zbog koje je nazvan "Lotikin hotel".
Lotika je bila "stasita, puna, zagasitobele kože, crne kose i žarkih očiju". Ova "neumorna, vešta, žena hladnih čula, brze pameti i muškog srca" kao da je bila stvorena za poslove vođenja hotela. U zavisnosti od situacije i sagovornika govorila je "slatko, smelo, duhovito, oštro, laskavo, umiruće" i "igrala sa razularenim ljudima". Ona je "zaluđivala", "varala", "uzimala", ali je "prosjake i bolesnike darivala", "pomagala posrnule bogate porodice, siročad i udovice".
Lotika kao hrabra žena pokušava da sve stvori sama, sa svojom pameću i svojih "deset prstiju", ne štedeći sebe da bi pomogla porodici. Ona je upravljala hotelom, "čitala berzanske izveštaje i proučavala prospekte, sređivala svoje račune, odgovarala na pisma banaka, donosila odluke, davala naloge, raspoređivala uloženi novac i slala nove uloge". A, istovremeno "upravljala je sudbinom celog tuceta jevrejskih porodica, ulazila u njihove živote do u najsitnije pojedinosti... upućivala decu na škole ili zanate, slala bolesne na lečenje". U svom napornom radu nalazila je "svoje jedino pravo zadovoljstvo" i puni smisao svog života. Dok njen život ide uzlaznom linijom pred njenim pogledom dve strane mosta deluju harmonično i u "savršenoj i nepokolebljivoj ravnoteži".
Došla su "nova vremena i žučna navala novih ideja i nov način života." Bilo je to vreme "aneksione krize". Lotikin umor dolazi sa ovim društvenim promenama. Hotel je slabo radio, a ona je morala da se brine o Mini, starijoj sestrinoj kćerki, usedelici, i o njenom desetogodišnjem umnom zaostalom i sakatom bratu. Dugovi su bili sve veći, a oni koje je nesebično pomagala otišli su u svet i bili su zaokupljeni svojim zaradama, položajima, sitnim radostima ili tekućim problemima.
Posle trideset godina intenzivnog rada i napora da sačuva hotel i usreći mnoge dolazi Lotikin slom. Prva bombardovanja je zatiču u Višegradu, a ona ostavlja hotel i sa zetom, njegovom starijom kćerkom i nepokretnim sinom prelazi na levu obalu, u napuštenu tursku kuću, čekajući da se prebaci do Rogatice, a zatim u Sarajevo. U tom čekanju doživljava nervni slom. Bio je to slom tela, ali i slom života ispunjenog ambicijama, neprestanim radom, naporima i bdenjima. Na nizbrdici života, ona vidi samo "poslednji luk mosta na slaboj mesečini". Ostavljena i zaboravljena od svih, Lotika gubi borbu sa vremenom i životom.
U liku Lotike most prima obličje koje je u funkciji osećanja, a njegova pojava simboliše njen život. Svojom brigom za porodicu Lotika čini, ali na drugačiji način ono što je mnogo ranije činio Mehmed-paša Sokolović. Ona simbolično povezuje "mesto svoga porekla sa mestima svoga života".