Poezija Branka Radičevića izvire iz do tada skrivenog blaga narodne poezije. Ona se kreće od razočaranog kliktanja emocijama mladosti, vragolastoj čežnji za životom i uživanjima u prirodi do elegične tuge i bola. Njegova najpoznatija pesma je Đački rastanak u kojoj opeva Sremske Karlovce i đačke radosti u njima. Poetičke slike lepote Sremskih Karlovaca, Dunava i Stražilova živo uokviruju beskrajnu sreću i čarolije đačkog doba. Đački rastanak je neprolazna himna mladosti i sreće đačkog doba.
Vrhunac lirskog stvaralaštva Branko Radičević je postigao pesmom Kad mlidijah umreti, sonetima i ljubavnom pesmom Tuga i opomena. Svojom lepotom posebno pleni pesma Kad mlidijah umreti. Ona je obojena tonovima snažne elegične tuge. Osnovna potka ove pesme je predosećanje rane smrti. Slika lišća koje pozna jesen polako skida sa drveća simbolizuje kraj života i nagoveštava skoru smrt pesnika. Svestan prisustva smrti koja prekida njegovu mladost, koju simbolizuje zeleno lišće u proleće on progovara mirno i setno. Sa velikom tugom oprašta se od života, od sveta koji je previše voleo. Oseća veliku tugu za prohujalom mladošću, srećnim životom i svim onim što je zauvek prošlo. Svestan da prerana smrt preseca puteve njegovog stvaralaštva, žali što nije imao vremena da pesmama da večernju lepotu prirode i ureže u njima tragove neprolaznosti.
Poezija Branka Radičevića je izrasla iz jednog istorijski poznatog vremena i nosi to vreme u sebi, ali ga prevazilazi mnogim crtama umetničkog univerzalizma. Ona ne samo da boji epohu srpskog romantizma, već i celokupne srpske lirike. Svojom lepotom ona nadahnjuje mnoge generacije i predstavlja večni izvor inspiracije pesnika.