Taj novi grad, to je grad u kome mudraci, učitelji i ministri ne lažu, a pesnici se daju zavesti samo razboritošću svoga srca, to je grad u kome majke ne umiru i devojke nemaju sifilis, grad u kome se kiša zove kiša, a sunce sunce, grad bez podruma u kojima noću pacovi nagrizaju decu sa bledim licima, bez tavana na kojima se vešaju očevi jer njihove žene ne mogu da stave hleb na sto, to je grad u kome mladići nisu slepi ili bez jedne ruke i u kome nema generala, to je novi, to je veličanstveni grad, u kome svako svakog sluša i vidi i razume: mon coeur, the night, your heart, the dav, dan noć, srce.
Ka ovom novom gradu, ovom gradu svih gradova, idemo gladni kroz svoje usamljene, majske, kukavičje noći, a kada se jutrom probudimo, tako je strašno što znamo da taj grad ne postoji, oh, da taj grad uopšte ne postoji, tada postajemo deset hiljada godina stariji i naše jutro postaje hladno i gorko, usamljeno, a samo čežnjive lokomotive ostaju, one jecaju daleko, viču čeznući za daljinama i domovinom kroz naš mučni san, pohlepno, svirepo, ogromno i uzbuđeno. Viču od bola dalje kroz noći na svojim hladnim usamljenim šinama. Ali ne voze više za Rusiju, ne, ne voze više za Rusiju, jer nijedna lokomotiva više ne vozi za Rusiju, nijedna lokomotiva više ne vozi za Rusiju, nijedna lokomotiva više ne vozi za Rusi za Rusi nijedna jer nijedna lokomotiva više ne vozi za za jer nijedna lokomotiva lokomo nijedna lokomo ni - -
Iz priče U maju, u maju kukavica jeca (zbirka priča Generacija bez milosti)
