Ja zaista razumijem potpuno što hoće kazati i kako mu se današnji život mora činiti udoban. Kako da ne prepozna uzgred reakcije kojima je svojedobno i on sam reagirao? Pokušaj koji svatko vrši da bi što više ljudi predobio za svoju stranu; uslužnost kojom se jednom trudimo oko zalutalog prolaznika, nastojeći ga obavijestiti, i neprijaznost i zla volja kojom ga susrećemo drugom zgodom? Pa to što su ljudi nahrupili u skupe restorane; što se dobro ondje osjećaju i rado zadržavaju? Kako se guraju svakog dana pred kinom, kako grnu u kazališne dvorane i u same dancinge, kako naviru poput razularene plime na sva javna mjesta? Uzmiču pru svakom dodiru, ali potreba za ljudskom toplinom gura jedne prema drugima, lakat do lakta, spol do spola. Cottard je sve to upoznao prije ostalih, to je nedvoumno. Osim žena, jer s njegovom glavom... a ja pretpostavljam da je u času kad bi osjetio da je spreman otići prostitutkama, odustao od toga samo zato da se ne bi probećario, što bi mu kasnije moglo nauditi.

Ukratko kuga mu dobro čini. Od samotnog čovjeka, koji nije htio biti sam, učinila je ortaka. Jer to je očevidno ortak i to ortak koji uživa. Ortak je po svemu što vidi: praznovjerjima, nepravednim strahovima, osjetljivostima tih uzbunjenih duša; njihovoj maniji da govore o kugi što manje, a da ipak stalno o njoj govore; njihovoj panici kad probljede kao krpa ako ih malo zaboli glava, otkako znaju da bolest počinje glavoboljom; njihovu razdražljivom senzibilitetu koji je preosjetljiv i, dakako nestalan, te preobražava najmanje propuste u velike uvrede, a pati i tuguje jer je izgubljeno jedno dugme od hlača.

Iz romana Kuga