Artnit

Sreda, 19 Februar 2014 17:51

Stražilovo Istaknut

Helen Frankentaler - Toskana Helen Frankentaler - Toskana

Najpotpunije i najskladnije lirsko delo Miloša Crnjanskog je poema Stražilovo, stvorena na priličnoj distanci od Prvog svetskog rata. Svojim naslovom ova poema asocira na Frušku goru i grob Branka Radičevića. To je poema o pesniku putniku koji podseća na mitskog lovca, "sa srebrnim lukom" što "iza zaseda" mami radosti života, ali istovremeno sećanje na zavičaj u njemu rađa setnu misao o povratku i smrti.

Kada je imao dvadeset osam godina, 1921. godine Miloš Crnjanski, veliki putnik i pesnik putovanja, našao se u Toskani. U tuđini je osetio nostalgiju za svojom Vojvodinom, Fruškom gorom i Stražilovom. Branko Radičević, koji je umro u Beču u dvadeset osmoj godini života, takođe je osećao nostalgiju za svojim Karlovcima i Stražilovom koju je iskazivao u svojoj poeziji. Iz susreta te dve nostalgije nastala je poema Stražilovo.

Sudbina pesnika Branka Radičevića inspirisala je Miloša Crnjanskog da napiše poemu Stražilovo. Zato je i najučestaliji motiv u svim poetskim slikama lik Branka Radičevića. Sadržina, atmosfera i ton poeme, kao da su proistekli iz prvih stihova pesme Branka Radičevića, Kad mlidijah umreti.

Stražilovo je poema o putniku koji luta, mlad "još vitak" "po mostovima tuđim", "od reka i nebesa", "nad oblacima belim", "sa šapatom strasnim", tragajući za životom, a sluteći smrt, čeznući za novim predelima, a bolujući za zavičajem. U poemi se sreću različiti prostori, od zemaljskih do kosmičkih. Toskana i zavičaj doživljeni su kao delić sveta koji je prostran, tajnovit i izazovan.

Zavičaj u poemi je opsesija, koja stalno oživljava u različitim oblicima i doživljaji novih predela ne mogu da ga potisnu. Čas se pojavi kao potok koji "sad, mesto nas, žubori", ali su to i "ritovi i mulj", "naša polja", "sremski vinogradi", "lišće svelo", "zavičaj oblačan", "grob Branka". Višnje i trešnje su emotivna veza sa zavičajem, simboli života, bogatog i sočnog, strasnog i punog, ali i simboli prolaznosti i nestajanja.

Fruška gora se javlja u svakoj poetskoj celini kao "tama Fruške gore", "senka Fruške gore", "ona gora". Dunav koji teče "tamo" doživljava se "ovde", u tuđini. Tako se Toskana i zavičaj prepliću kroz sliku Dunava i postaju jedno. Hladnoća doline Arna je isto što i hladnoća doline Dunava.

Dok luta, pesnik kao da za sobom vuče ceo zavičaj, "sve te trešnje, što se vuku sa mnom, po svetu sa zemljanim lelekom". Toskana je samo prolazni utisak, a zavičaj je ispunio i vid, i osećanja i raspoloženja. Toskanski predeo budi vrlo snažne i detaljne slike zavičaja i zavičajne atmosfere.

U poemi Stražilovo povezuje se sadašnjost, prošlost i budućnost. One istovremeno postoje i čvrsto se prepliću. U prošlosti su zavičaj i sve ono što je bilo život - Fruška gora, "grožđe, noć i terevenke", potok, trešnje i višnje, vitak stas "što se roni", "pognute senke", lišće žuto, "zavičaj oblačan". Sadašnjost je toskanska. To je vreme pevanja u kome se sreće vreme Fruške gore i Stražilova i vreme sutrašnjice, vreme koje se tek sluti. Od prve do poslednje strofe budućnost se neprekidno predočava. U njoj su svelo lišće, bolest, nestajanje, umiranje, smrt, a sve će se to desiti u zavičaju u kome se dogodila i prošlost.

Stražilovo je najduža pesma Miloša Crnjanskog i smatra se za jednu od najlepših koja je napisana na srpskom jeziku. U celini, u svih svojih 216 stihova poema je čisto lirska tvorevina zasnovana na muzičkim principima - na ponavljanjima, variranjima i kontrastima.

Pročitano 20563 puta Poslednji put izmenjeno Ponedeljak, 09 Mart 2020 12:16

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Stražilovo