Da mi je ljubav osetiti blagu
O kojoj ne zna, a govori svet,
Naivnu, belu, u životu zlom!
Da mi je opet zavoleti dragu!
Jer svet je bluda i razvrata dom,
Gde čednost vene kao rani cvet.
Da mi je život lepote i zdravlja,
Kad čista duša čisti diše zrak,
I kad je čovek srećan, jer je sam;
Kada se sumnja nemila ne javlja;
Jer svet je beda, prljavost i mrak,
I nevoljnička bolnica i sram.
Hoće li doći čas veliki, sveti,
Da blesne pravde i razuma sjaj,
K’o strašnog dana Božja sudnica
Što će nas jednom na grehe da seti?
Jer svet je teška, strašna ludnica,
Svirepost, očaj, nesreća i vaj.
Ili će uvek sve biti tek plen
Surove smrti; a večno roblje
Života neće stresti lanac njen,
K’o sante leda ni Sever ni Jug?
Jer svet je tužno, preorano groblje,
Zaborav večit, neželjen i dug.
Jer, verujte mi, svet je mrak ćelije,
Gde čašu nada otrov prelije
U trci dana, u lutanju tom;
I svet je greha i razvrata dom,
Gde vlada lupež, ili bludnica;
I svet je teška, strašna ludnica,
I bolnica, i tamnica za roblje,
I tužno, večno, prekopano groblje.