Nestanu boli okovi i laž,
od mog pogleda zavisi sva draž
svega što prođe.
Žene prolaze i oblik gube,
smeše se, pa mi priđu da me ljube,
a ja im novu senku dam.
I dok tio zamagli noću
lice pune seni,
ja imam neba bezgraničnu moć,
svi boli sveta skupe se u meni.
Ko cvetići beli sa meseca
rađaju se po ulici deca.
Od osmeha mog umire dan,
i svakog koga pogledam
stiže moja sudba sreća i san.
Kad mahnem rukom neotice
nove zvezde sinu.
Tad sjajan tužan ceo grad
liči na moje lice.
Svi idu u nebo da me vide
po ulici zvezda i srebra.
Ja stojim raspet sam na zidu,
a Mesec mi blago probada rebra.