Artnit

Nedelja, 17 Novembar 2013 17:58

Sto godina samoće Istaknut

Dizajn korica prvog izdanja knjige Sto godina samoće iz 1967. godine Dizajn korica prvog izdanja knjige Sto godina samoće iz 1967. godine

Roman Sto godina samoće, čuvenog kolumbijskog pisca Gabrijela Garsije Markesa je moderna bajka o osnivanju i usponu jednog mitskog grada i porodice osnivača i neminovnom padu i grada i njegove najuglednije porodice. Roman ima jedinstvenu kompoziciju koja stvara jednu potpuno novu, zaokruženu celinu. Samoća je jedini elemenat koji se prožima kroz teme, ideje, motive i likove u ovom romanu.

Za roman Sto godina samoće Gabrijel Garsija Markes kaže da je samo jedna velika knjiga prave ljudske samoće i da je u njemu ispričana burna i tragikomična istorija stogodišnje samoće porodice Buendija. Istorija sudbinski obeležene porodice Buendija, o četiri generacije Hose Arkadija Buendije i tri generacije Aurelijana Buendije ispričana je u formi ciklične vremenske strukture, tokom koje se događaji u gradu zvanom Makondo, kao i u porodici, stalno ponavljaju. To večno vraćanje istog u svetu ljudi ogleda se u imenima koja se ponavljaju generacijama, kao i u sličnim sudbinama unutar više generacija porodice. Tako se i gresi, sklonosti i strasti nasleđuju i manifestuju: uvek nalik - nikad isto. Vreme u romanu, prošlost, sadašnjost i budućnost je neodvojivo. Ursula je prva koja zapaža da vreme u Makondu nije ograničeno i da se vrti kao točak u krug. Ali, to nije samo puki protok linearnog vremena i događaja, to je i izvesno ponavljanje istorije kao globalne metafore.

U romanu se prepliću mašta i stvarnost. Svakodnevna stvarnost se spaja sa svetom magije i fantazije i potpuno se brišu granice između ta dva univerzuma. Fantastični elementi često prikazuju neobične situacije. Tu je trag leptirova, dokazivanje Boga ispijanjem čokolade, likovi čiji su vetrovi tako jaki da ubijaju cveće. Metafizika života je prikazana kao poetika sna. Životne priče likova se prikazuju uz mešanje i stapanje fantastike i realnosti i nalikuju na mesečarenje u prostorima jave. Tako i Hose Arkadije Buendije, osnivač Makonda prolazi kroz život i preko njegovih najdubljih ponora sigurnim korakom mesečara, bez straha, griže savesti ili kajanja.

U romanu sve ključa od života. Ljudi još nisu zaboravili da se smeju ili da plaču, da vole ili da mrze, da se stide ili da se ponose, da preziru ili da obožavaju, da uživaju ili da pate, da budu postojani prijatelji ili neprijatelji, da budu srećni ili nesrećni. Međutim, kada jednom smrt dođe u Makondo, polako stiče brzinu u trci sa životom kroz sto godina. Smrt je ovde izraz preobilja života, njegovog rasipanja, njegove neumerene potrošnje.

U romanu Sto godina samoće se nižu neobični događaji, od osnivača roda Buendija koji su prepuni životnog poleta i nade, do poslednje generacije koji se jedva vuku po zemljinoj površini. Posle smrti poslednjeg Buendija, "pošto pleme osuđeno na sto godina samoće nije imalo druge svrhe na zemlji" uragan uništava Makondo zajedno sa trulim i termitima izjedenim ostacima njegovih stanovnika. Tako se roman završava vraćanjem radnje na stanje koje postoji u srećnom prapočetku.

Pročitano 20752 puta Poslednji put izmenjeno Petak, 13 Decembar 2013 17:48

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Sto godina samoće