Htio bih da vjerujem kako će taj ruski čovjek, čovjek nesalomljive volje, izdržati i kako će uz očevo rame izrasti onaj koji će, kada dođe u zrele godine, biti u stanju sve da podnese, sve da savlada na svom putu ako ga na to pozove otadžbina.
Sa osjećanjem duboke tuge pratio sam ih pogledom... Možda bi se sve lijepo svršilo pri našem rastanku da se Vanjuška, pošto se odmakao nekoliko koraka, zaplićući trapavim nožicama, nije u hodu osvrnuo na mene i pomahao mi rumenom ručicom. Najednom, ja se naglo okrenuh, kao da mi je šapa meka, ali puna kandži stegla srce. Ne, ne plaču samo u snu ljudi u godinama, osjedjeli u ratu. Plaču oni i na javi. Najvažnije je tu - umjeti da se na vrijeme okreneš. Najvažnije je tu - ne povrijediti djetinje srce, da ono ne ugleda kako ti niz obraz klizi vrela i škrta muška suza...
Iz pripovetke Čovjekova sudbina (zbirka pripovedaka Čovjekova sudbina)
