Posle dužeg vremena čitam ponovo tu prozu. Tako su književna dela koja traju na stalnoj probi vremena, ne samo od jednog naraštaja do drugog nego i u granicama svakog pojedinog od njih. Svakom od nas čitalaca dešava se da po nekoliko puta u životu vrši takve probe i da sa ljubopitstvom i ne bez strepnje uzima, posle desetine godina, u ruke delo pisca koga je voleo i prisnije osetio. Matavuljevo književno delo spada u ona koja tih proba ne moraju da se boje. Naprotiv, svako novo prečitavanje njegove pripovetke ispadalo je za mene uvek tako da ja polažem ispit pred mojim piscem, a ne on preda mnom, da ja sagledam u njegovom tekstu ono što nekad nisam umeo ni mogao da vidim, bilo da se radi o jakim, bilo o slabim stranama dela.
I sada sam, posle dosta godina, našao svoje davnašne divljenje pred tom jasnom i jednostavnom realističkom prozom, u kojoj se zaista kopno dodiruje s morem i planinski vazduh meša s morskim. Ono što uvek iznenađuje kod Matavuljeve pripovetke to je ona lakoća s kojom on pristupa likovima i radnjama, prirodnost kojom ih slika i vodi, i jednostvanost sa kojom ih, završavajući priču, uklanja ispred naših očiju, da bi, mnoge od njih, ostale zauvek u našem sećanju. (A nije tek potrebno kazivati da je ta lakoća, naravno, samo prividna, iskupljena darom i naporom pisca.)
Matavulj je živeo i radio u vreme kad je pripovetka u nas, osim velikih i snažnih uzuzetaka, bila opterećena mrtvim etnografskim elementima, kad su egzibicije "čistog i jedrog narodnog jezika" smatrane gotovim umetničkim ostvarenjima, kada je cvala "crtica iz života" i kad je kazivanje anegdote i golo iznošenje teme - značilo često isto što i stvaranje pripovetke. Matavulj je svesno nastojao da se oslobodi tih opterećenja i da nađe, kao što je sam govorio, "lakši i prirodniji način prikazivanja". Ali kao svaki, i on je plaćao danak svome vremenu i padao u njegove greške; tragovi toga mogu se videti u delovima pojedinih pripovedaka, često i na pripoveci celoj. Ali kad god se oslobađao konvencija i kad god mu je polazilo za rukom da bude ono što jeste, on je davao pripovetku kakve pre njega u nas nije bilo; laku, prirodnu i jednostavnu, a u stvari dobro zamišljenu i smišljenu, sadržajnu, strogo krojenu i kao u primorski kamen rezanu. Međutim, kako se to dobrim piscima dešava, i u tim njegovim samo skiciranim pripovetkama, u ovlašnom i konvencionalnom pričanju, iskrsava, kao uzgred, mnogo novih zapažanja, pregnantno kazanih istina, mnogo od životnih uslova jednog našeg zanimljivog kraja i njegovih ne manje zanimljivih ljudi.
Iz književnih novina od 14. septembra 1952. godine - povodom stogodišnjice rođenja Sime Matavulja