Ali, još uvek je smatrao sebe drugačijim od ostalih, gledao je na njih sa primesom podsmeha, sa podrugljivim prezirom koji svaki samana oseća prema ljudima iz sveta. Sidarta je i na Kamasvamija gledao podrugljivo kad god bi bolovao, ljutio se, osećao se uvređenim, ili kad bi ga mučile trgovačke brige. Postepeno i neprimetno, uporedo sa smenom doba žetve i doba kiše, njegov podsmeh je posustajao, a nadmoć jenjavala. Malo-pomalo, Sidarta je, okružen sve većim bogatstvom, i sam počeo da poprima ponešto od ljudi detinjeg uma, prima njihove detinjaste težnje i strepnje. Pa ipak im je zavideo, i što je više postajao sličan njima utoliko je više rasla njegova zavist. Zavideo im je na svemu onome što je njemu nedostajalo, a njima bilo svojstveno: na značenju koje su pridavali sopstvenom životu, na žaru koji su unosili u svoja uživanja i strepnje, na plašljivoj, ali slatkoj, sreći koju im je pružala njihova večita zaljubljenost. Jer, ljudi su bili neprekidno zaljubljeni: u sebe same, u svoje žene, u svoju decu, u počasti ili u novac, u svoje planove i nade. Sidarta, međutim, baš to nije naučio od njih, svu tu detinju radost; naučio je od njih ono što je bilo neprijatno, što je i sam prezirao. Sve češće se događalo da se jutrom, posle večeri provedenih u društvu, beskrajno izležavao, osećajući se prazan i izmožden. Događalo se da se ljutio i negodovao što mu Kamasvami dosađuje svojim brigama. Događalo se da se isuviše bučno smeje kada bi gubio na kocki. U poređenju sa drugima njegovo lice je još uvek delovalo mudro i produhovljeno, ali se na njemu retko pojavljivao osmeh i postepeno je poprimalo crte koje se često vide na licu bogataša, crte koje su odraz nezadovoljstva, slabog zdravlja, mrzovolje, otupelosti i odsustva ljubavi. Malo-pomalo, duša mu je obolela od bolesti koja mori bogate ljude.
Iz romana Sidarta