Artnit

Pero

Čitajte što je mogućno manje estetsko-kritičkih rasprava, - to su ili pristrasna gledišta, okamenjena i obesmislena u svojoj beživotnoj otvrdlosti, ili pak vešte igre rečima, kod kojih danas prevagne jedno a sutra drugo, onom prvom potpuno suprotno shvatanje. Umetnička dela beskrajno su osamljena, i ponajmanje se mogu dosegnuti kritikom. Samo ljubav može da ih dokuči i drži, samo ona može da bude pravedna prema njima.

... Ah, ja u tome prepoznajem naše današnje mlade ljude, koji su malo zagrizli u nauku, i koji su od toga bolesni, jer nisu mogli da zadovolje stare ideale o apsolutnom, koje su usisali sa mlekom svojih dojkinja. Vi biste hteli da u naukama nađete, jednim udarcem i potpuno, sve istine, dok ih mi jedva otkrivamo, dok će one bez sumnje uvek biti samo večno istraživanje. I onda, vi ih poričete, bacate se ponovo u okrilje vere, koja vas više neće, pa postajete pesimiste... Da, to je bolest kraja ovog veka, vi ste Verteri koji su se vratili.

- Eh! Žalim upravo to. Htio bih da se otarasim tog vječitog iskazivanja koje me nervira, da uništim u svom sjećanju pouke i oblike umjetnosti, da nikada ne mislim na umjetnost kada gledam pejzaž, na muziku kada slušam vjetar, na poeziju kada se divim i kada uživam u svemu. Želio bih da čulima uživam u svemu, jer mi taj čovjek koji pjeva izgleda veseliji i zaneseniji od mene.

Nije roptao. Takav je život i to je pravedno. Rodio se blizu zemlje, blizu zemlje je živeo i zakon zemaljski nije mu bio stran. To je zakon koji važi za sve što je čovečje. Priroda nije prijatna prema čovečanstvu. Nije joj stalo do one konkretne pojave što se zove pojedinac. Nju zanima rod, vrsta. Ovo je bila najdublja apstrakcija za koju je varvarski um starog Koskuša bio sposoban, ali nju je potpuno shvatao. Primer za to video je u svemu živom. Bujanje biljnog soka, nabreklo zelenilo pupoljka vrbe, žuti list što pada - samo u tome ispričana je čitava istorija.

Daleko od sveta, njegove buke, njegovog muvanja, njegovih ujeda i turobne jasnoće, sudim o tom svetu i o onima koji su kao i ja u njega nepovratno bačeni, i o onome koga treba da izbavim, ja koji ne znam ni sebe da izbavim. Sve je tamno, ali onom prostom tamom koja odmara od velikog razbucavanja. Mase se pokreću, gole kao zakoni. Znati od čega su one načinjene, nikome do toga nije stalo.

Pomišljao sam ponekad da svi oni čiji je kraj blizu imaju ista priviđenja kao i ja. Sva strepnja, strah, briga i želja sa životom bili su popustili u meni, a odricanje od vere, koja mi je bila usađena još u detinjstvu, dalo mi je izvanredan unutrašnji mir. Izgled na zaborav posle smrti pružao mi je utehu. Pomisao na zagrobni život plašila me je i iscrpljivala.

Jedna godina, opet jedna godina! Vreme strahovito brzo prolazi. Da li se to isplati, da ovde, na suprotnoj tački zemljine kugle, sedim na klupi pod palmom u takvoj usamljenosti, napušten od svake misli, čak i od osećaja čežnje za kućom, nije dobro ni pomisliti na to, jer se od toga može poludeti.

Odlazim kući!

Nedelja, 27 Avgust 2023 15:57

Marina Cvetajeva - Borisu Pasternaku

“Šta bismo ti i ja činili u životu?“ (kao nenastanjeno ostrvo! na ostrvu - znam). - “Otišli bismo kod Rilkea.“ A ja ću ti reći: Rilke je preopterećen, njemu ništa i niko nije potreban, naročito snaga, koja uvek odvlači: udaljuje. Rilke je asketa. Geteu je u starosti bio potreban samo Ekerman (njegova potreba za drugim Faustom i uši što zapisuju). Rilke je prerastao Ekermana, njemu između Boga i “drugog Fausta“ nije potreban posrednik. On je stariji od Getea i realniji. Kao da me zapahnjuje njegova posednička hladnoća, u njegov posed sam namerno i unapred uključena.

27. oktobar 1909.

Draga, večeras je stari ljubavni plamen ponovo počeo da se budi u meni. Ja sam ljuštura od čoveka: moja je duša u Trstu. Samo me ti poznaješ i voliš. Bio sam večeras u pozorištu sa ocem i sestrom - grozan komad, odvratna publika. Osećao sam (kao što uvek osećam) da sam stranac u rođenoj zemlji.

- To je prava Venecija, uskliknu ona. Nisam u njoj još nikada bila, ali sam uverena da je takva.

Antoan se nasmeja, nevešto, pošto se od toga već bio odvikao.

- Pa kako, onda, znate? upita je on.

Vi ste ovde: Home Pero