Nikolaj Hartman - Prostor i vreme
Istinska obilježja realnosti ne pripadaju kategorijama prostora i materije, nego onima vremena i individualnosti. Prostor i vrijeme ontološki nisu jednako vrijedne kategorije: vrijeme je u mnogo čemu fundamentalnije od prostora. Prostorni su samo stvari i živa bića, uključivo procesi u kojima protječe njihov opstanak; a vremenski su osim toga također duševna i duhovna zbivanja. Baš u vremenu je sve realno, u prostoru samo dio - moglo bi se reći samo polovica realnoga svijeta, naime njegove niže tvorbe.
Boris Vijan - Život se umotava u magareću kožu, kao što se u slatki omotač stavljaju gorki prahovi kako biste ih bezbolno progutali
- U kom smislu su vas - upita odmah gospodin Bril - vaše studije formirale? I molim vas da se ne zadovoljite samo pričom o vašem detinjstvu. Koji je bio rezultat svog tog rada - jer bilo je s vaše strane rada i sasvim izvesne revnosti, možda spoljašnje. Ipak, redovnost navika ne može a da ne deluje na pojedinca, ukoliko on istraje dosta dugo u tome.
Bruno Šulc - Zar je moguće da je vreme pretesno za sve događaje?
Obično su činjenice poređane u vremenu, nanizane na njegov tok kao na konac. One tamo imaju svoje preteče i svoje konsekvence, koje se tiskaju, uzajamno i neprestano čepaju. To ima svoj značaj i za pripovedanje, kojem su duša nepokretnost i postupnosti.
Italo Kalvino - Želeo sam da proizvedem jednu veoma dugačku vreme-školjku
Jer, da se razumemo, ja nisam imao pojma šta je to vreme, niti sam imao pojma da bi uopšte moglo postojati nešto nalik vremenu. Dani i noći su me zapljuskivali poput talasa, nerazlučivi, istovetni ili pak obeleženi slučajnim razlikama, jedno trange-frange u kojem nije bilo moguće ustanoviti ni smisao ni zakonitost.
Lorens van der Post - Karl Gustav Jung je ukazivao na veliki značaj astrologije
Sva živa bića, svesno ili nesvesno, u svakom vremenskom trenutku imaju udela u toj prirodi (taj aksiom zvuči toliko aksiomatski da ga je Jung, u godinama pred smrt, nazivao tautološkim, i o vremenu sve češće govorio u terminima fizike, kao o toku beskrajne energije). To učešće u vremenu im je zajedničko, ma gde se nalazila. Ono je još jedan veliki čovekov pomagač; čak i kada izmahuje kosom, čini to samo zato da bi saseklo ono privremeno i razdvojilo ga od večnog - baš kao što i laž odvaja od istine. Preuzima na sebe deo odgovornosti za način života saglasan svrsi zbog koje je život i stvoren - odgovornosti koja bi se za samog čoveka pokazala prevelikim teretom.
Italo Kalvino - Na ostacima našeg neumornog truda taložio se pesak
Naš napor je bio uzaludan: vreme je odbijalo da traje, bilo je prhko, predodređeno da se razdrobi, imali smo samo iluziju vremena koja je trajala onoliko koliko je dugačka jedna tanušna spirala školjke, krhotine vremena nepovezane i različite među sobom, jedna ovde druga tamo, koje se nisu dale spojiti i uporediti.
Salman Ruždi - Sve mora da prođe, a samo vreme traje
"Odvojili ste nas od našeg razboja", rekli su tihi mač-glasovi, "mi smo tkači, nas troje, i na razboju dana tkamo niti vremena, i utkivamo čitavo postojanje u tkanje postojanja, čitavo saznavanje u platno znanja, čitavo delanje u materiju učinjenog. Sada ste nas odvojili od razboja i stvari zahvata nered. Nered nas čini nezadovoljnim. Nezadovoljstvo nas takođe čini nezadovoljnim. Stoga smo dvostruko nezadovoljni." I potom, posle pauze: "Vratite ono što ste ukrali i možda ćemo vam poštedeti život."
Salman Ruždi - Znamo da vreme nije samo vreme
Ima mesta na svetu gde se nikad ništa ne dešava, a vreme tamo stoji potpuno nepomično. Ima među nama takvih koji čitavog života imaju sedamnaest godina, i nikad ne odrastu. Ima i takvih koji se i rode kao matore olupine, stari po šezdeset ili sedamdeset godina, i uvek ostanu takvi.
Erih Marija Remark - Nikad se ne može raskinuti zveketav lanac vremena
Stvarnost budi želje, ali nikad ne može da ih zadovolji. Ljubav počinje u čoveku, ali se nikad ne svršava u njemu. Čak i kad je sve tu: i čovek i ljubav i sreća i život, još uvek je sve to, po nekom strašnom udesu, suviše malo, i što veće izgleda, sve manje biva.
Vilijam Fokner - Ne verujem da je neko ikad namerno slušao sat ili časovnik
Kad se senka od prozorskog okvira pojavila na zavesama, bilo je između sedam i osam časova i onda sam ponovo počeo misliti na vreme, i slušao sam sat. To je bio dedin sat i kad mi ga je otac davao rekao mi je, predajem ti grobnicu svake nade i želje; bolno je ali sasvim verovatno da ćeš zahvaljujući njemu doći do svesti o ništavilosti sveg što je ljudsko i da on tvoje lične potrebe neće zadovoljiti nimalo bolje no što je zadovoljio potrebe tvoga oca i tvoga dede.