Mihail Ljermontov - A ipak živiš - iz radoznalosti: očekuješ nešto novo...
Prelazim u pameti svu svoju prošlost i nehotice sebe pitam: Zašto sam živio? Radi kojeg cilja sam se rodio?... A po svoj prilici, on je postojao i po svoj prilici bilo mi je namijenjeno nešto veliko zato što u duši svojoj osjećam neizmjernu snagu... Ali ja nisam pogodio tu namjenu: zanijeli su me mamci praznih i nezahvalnih strasti; iz njihove vatre izašao sam tvrd i hladan kao željezo, ali sam zauvijek izgubio žar plemenitih težnji - najljepši cvijet života. Koliko li sam puta od tada igrao ulogu sjekire u rukama sudbine! Kao oruđe smrtne kazne padao sam na glave osuđenika često bez mržnje, ali uvijek bez sažaljenja...
Mihail Ljermontov - Ja sam bio spreman da zavolim cio svijet, a mene niko nije razumio
- Da, takva je moja sudbina još od djetinjstva! Svi su na mom licu čitali znake rđavih osobina kojih ja nisam imao; pretpostavljali su da postoje pa su se i pojavile. Bio sam smjeran, a mene su okrivljavali da sam lukav pa sam postao zatvoren. Ja sam duboko osjećao dobro i zlo; niko me nije mazio, dok su me svi vrijeđali pa sam postao zlopamtilo; ja sam bio tužan - druga djeca vesela i brbljiva; osjećao sam da sam iznad njih - mene su stavljali ispod. Postao sam zavidljiv.
Mihail Ljermontov - Prosjak
Kraj vrata manastira sveta
Trese se ispružena ruka.
To prosjak vapi, slab i setan
Od gladi, žeđi i od muka.
Mihail Ljermontov - I pusto, i tužno
I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje!... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!