Na slici Pismo sa fronta prikazan je mali krug ljudi koji su se okupili na pragu kuće i pažljivo slušaju dečaka koji čita pismo sa fronta. Dečak koji čita pismo sedi na stolici u centru okupljenih. U kući, naslonjene sa obe strane vrata su devojčica i žena, očigledno majka ove dece. Na tremu stoji ranjeni vojnik sa štapom, koji je verovatno doneo pismo, a pored njega devojka, naslonjena na ogradu sluša dečaka. Verovatno je ovo devojka koja dugo čeka svog ljubavnika sa bojnog polja živog i nepovređenog.
Veseli osmeh grupe i optimizam prizora upotpunjen je vedrim bojama neba prekrivenog svetlim oblacima i sunčevom svetlošću koja obasjava seoski trg i dvorište kuće i “kupa“ dečja lica u svetlosti. Izrazi lica sa kojima svi slušaju pomažu da shvatimo da li su vesti dobre. Možda to govori o predstojećoj pobedi i skorom povratku kući. Slika pulsira toplinom, nagoveštavajući malo anksioznosti i traume koje bi verovatno bile popraćene takvim susretom.
Slika Pismo sa fronta je možda pružila umirujući sjaj nedavnim traumatičnim događajima za kojima je žudela ruska javnost. Veoma brzo je postala popularni klasik, osvojivši Staljinovu nagradu za umetnost, mada je kako se izveštava, Odbor za umetnost bio navodno zabrinut zbog groznih uslova kuće, poda, trema i odećom koju je nosila majka. Ova izrazito optimistična slika “okupana“ je toplim sjajem, koji je postao motiv Laktionovih kasnijih radova i socijal-realizma.