"Pikasa sam srela kada sam se jedne olujne večeri vraćala kući. Držao je u rukama sasvim malenu mačku, koju mu pruži smejući se i istovremeno mi prepreči put. I ja sam se smejala. Pozvao me je u svoj atelje. Beše to kraj plave epohe. Velika nedovršena platna stajala su u ateljeu, gde je sve govorilo o radu. Ali taj rad, u kakvom neredu... Bože! U jednom uglu dušek na četiri noge. Mala gvozdena peć, već sasvim zarđala, na kojoj je stajao žut lavor od pečene gline, služila je kao sto za umivanje; peškir, parče sapuna kraj njega, na stolu od jelovine. U drugom uglu jedan crn kofer pružao je nimalo udobnu priliku za sedenje. Stolica od slame, nogari, slike svih veličina, tube s bojama rasute po podu, četke, sudovi s terpentinom, čanak s prljavom vodom, nigde zavese. U fioci od stola nalazio se jedan pripitomljeni miš koga je Pikaso nežno negovao i svakome pokazivao."
Fernanda Olivije je potpuno opčinila Pabla Pikasa. Njihova veza je od samog početka bila zasnovana na ljubomori koja bi se ponekad pretvarala u nasilje. Njoj je bilo zabranjeno da pozira drugim umetnicima, a sa njegovim sve većim uspehom, posesivnost je eskalirala, i on ju je zaključavao u stanu. Biografi su pisali da je Fernanda bila veoma lenja žena, a Pikaso je radio sve kućne poslove.
Iako je Fernanda Olivije bila udata (pobegla je od muža koji ju je zlostavljao i promenila ime), njihova veza je trajala sve do 1912. godine. Fernandu je sve više izluđivala njegova posesivnost. Često bi ga ostavljala zbog drugih muškaraca, a kada je 1912. godine otišla sa jednim italijanskim slikarem, Pikaso je želeo da se osveti i počeo je aferu sa njenom prijateljicom, dvadesetsedmogodišnjom Marsel Humber, nežnom i vitkom ženom koju je zvao Eva Gouel.