Glava mu je klonula, sveto telo "visi neosetljivo na krstu". Jarko crveni plamen suklja kroz vazduh i nestaje; stene Karmela i Lebanona pucaju nadvoje; crni uskomešani talasi mora uzdižu se visoko. Zemlja se otvara i grobovi izbacuju svoje stanovnike. Mrtvi i živi se mešaju u neprirodnu zajednicu i žure kroz sveti grad. Tamo ih očekuju nova zlokobna predskazanja. Zastor na hramu - neprobojni zastor - pocepan je skroz nadvoje, i to strašno skrovište koje sadrži hebrejske misterije - kobni luk sa stolovima i sedmostrukim kandelabrom - osvetljeno je nezemaljskim plamenovima gomili koju je Bog napustio.
Rembrant nije nikad obojio ovu skicu i bio je potpuno u pravu. Izgubila bi svu privlačnost gubitkom onog zbunjujućeg vela nejasnosti koji omogućuje tako prostran domašaj u kome mašta koja oseća sumnju može da razmišlja. Sada je to kao nešto sa drugog sveta. Duboka provalija je između nas. Ne možemo je shvatiti telom. Možemo joj se približiti samo duhom."
Iz eseja Oskar Vajld - Pero, olovka i otrov