Artnit

Sreda, 15 Juli 2015 11:56

Eli For - Umjetnik je uvijek sam Istaknut

Tko može opisati mučeništvo onoga, koji podržava ljubav, a ljubav od njega bježi ili ga odbacuje? U demokraciji postoji samo jedan aristokrat, a to je umjetnik. Zato ga ona mrzi. Zato ona uzdiže do božanstva roba, koji je dio nje same, koji više ne poznaje svoju zadaću, koji više ne ljubi, koji se razumije u bezopasnu umjetnost, što odgovara obrazovanim klasama, koji pristaje da vlada nad robovima s pomoću pohvala i nagrada. Čak i onda, kad je slavan, čak i onda, kad je omražen, i onda, kad ga danomice kudi rulja iz salona, rulja amatera i kritičara, i onda, kad ga na silu odvlače na robiju u Akademije i Škole, umjetnik je uvijek sam.

David mrzi Školu, a Škola stvara od njega svog boga. Za blejavo stado Davidovih učenika, Delacroix, slavan u svojoj dvadesetoj godini, predstavlja vuka. Ingres, koji prezire Rim i Institut, vodi Ecole de Rome i predsjeda Institutom. Njih stavljaju jednog nasuprot drugome u ime teorije i sistema, koje obojica mrze. Baudelairea, Daumiera i Flauberta vuku pred porotno sudište. Uostalom, Daumier, u kojemu se spajaju Rembrandtov plamen i Michelangelova snaga, samo je plaćeni zabavljač. Manet je Neprijatelj puka. Zolu, koji ga brani, izbacuju iz novina. Na impresioniste dižu hajku, što tobože ne znaju crtati, a kasnije hvale njihov crtež, da bi izvrgli ruglu njihove nasljednike. Slikari, koji tek oskudno životare od mrvica s njihova stola, proglašuju ih nesavršenima. Ismijavaju konstrukciju kod Cézannea, koji ponovo pronalazi konstrukciju. Izruguju se boji i pretjeranoj bujnosti kod Renoara, koji ponovo pronalazi čvrstoću volumena i lirizam boje... Zar nisu oni jednako osamljeni kao i Rembrandt koji skapava od bijede, ili Velasquez, koji je dvorski lakaj, ili Watteau, koga shrvanog od sušice prima k sebi milosrdni prijatelj? O slikarstvo, uzvišena umjetnosti, najplemenitija najprofinjenija i najčulnija, no u isto vrijeme i najintelektualnija od svih umjetnosti, ti si oda, ples i glazba, sve troje prevedeno u objektivni svijet, ti si tako daleko prosječnoj duši, kao što je viša matematika daleka pučkoškolskim obrazovanju, a ipak o tebi sudi ljubitelj feljtona, prvak u igri domino, pisarčić, komornik i birač! Podjeljuju ti nagrade kao ugojenom volu. O biseru, u kojem poigravaju sva mora i neizmerno nebo puno dramatike, i vječna tragedija pokreta i boje, i najposniji i najskrovitiji drhtaji duše, o tvojoj sudbini odlučuju svinje! Dobro je tako. Tvoja je osamljenost tako prepuna! Ti to znaš. Nijedan zvuk, nijedan ton, nijedna kretnja, nijedan oblik, nijedna zraka i nijedna sjena nije u svijetu osamljena. Svi oni slušaju jedni druge, odgovaraju jedni drugima i ulaze jedni u druge tajnim prijelazima, pa kad se iz njihovih srodnosti, iz njihovih uzajamnih odbljesaka i njihova jednodušnog i radosnog stremljenja prema nevidljivom ognjištu rodi harmonija, ona samotniku predaje tajnu Univerzalnoga.

Iz knjige Povijest umjetnosti

Pročitano 2955 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Paleta Eli For - Umjetnik je uvijek sam