Artnit

Ponedeljak, 01 Decembar 2014 12:32

Gothold Efraim Lesing - Podražavanje u slikarstvu Istaknut

Dizajn korica knjige Laokon ili O granicama slikarstva i poezije Dizajn korica knjige Laokon ili O granicama slikarstva i poezije

Svejedno da li je u pitanju bajka ili stvarni događaj kad se priča da je ljubav učinila prvi pokušaj u likovnim umetnostima, tek izvesno je da se ona nije umorila vodeći ruku velikim starim majstorima. Jer, ako danas slikarstvo kao umetnost koja predstavlja tela na površini upražnjavamo u celom njegovom obimu - mudri Grk je slikarstvu povukao mnogo uže granice i ograničio ga na predstavljanje lepih tela. Njegov umetnik nije predstavljao ništa sem lepoga; čak i obično lepo, lepo nižih vrsta, bilo je samo njegov slučajni motiv, njegova vežba, njegova razonoda. U njegovom delu trebalo je da divljenje bude izazvano savršenstvom samoga predmeta. Stari umetnik bio je suviše veliki da bi od svojih posmatrača tražio da se zadovolje prostim hladnim zadovoljstvom koje proističe iz pogođene sličnosti, iz ocene njegove veštine. U njegovoj umetnosti nije mu ništa bilo milije, nije mu se ništa činilo plemenitije, nego krajnji cilj umetnosti.

"Ko će te hteti slikati kad niko ne želi da te vidi", kaže jedan stari epigramatist o jednom veoma unakaženom čoveku. Poneki moderniji slikar rekao bi: "Budi toliko unakažen koliko je moguće; ipak hoću da te naslikam. Ako nikome nije drago da tebe gleda, neka mu bude drago da gleda moju sliku; ne zato što ona tebe predstavlja, nego zato što je ona dokaz moje veštine, koja ume takvu rugobu tako slično da naslika."

Razume se da je sklonost ka tom razmetljivom hvalisanju osrednjom veštinom, koju vrednost njenih predmeta ne oplemenjuje, suviše prirodna a da i Grci ne bi imali svog Pausona, svog Pireika. Imali su ih; ali su im sudili strogo po pravdi. Pauson, čiji je niski ukus najradije izražavao ono što je nakazno i ružno u ljudskoj pojavi, živeo je u najgoroj sirotinji. A Pireik, koji je sa marljivošću nekog holandskog umetnika slikao berbernice, prljave radionice, magarce i povrće, kao da takve stvari u prirodi imaju toliko draži i da se tako retko mogu videti, stekao je nadimak "riparograf", "slikar izmeta"; iako je sladostrastan bogataš njegova dela merio zlatom, da bi njihovoj ništavnosti i tom uobraženom vrednošću pritekao u pomoć.

Ni sama vlast nije smatrala nedostojnim svoje pažnje da umetnika silom zadrži u njegovoj pravoj sferi. Poznat je zakon Tebanaca koji je umetniku zapovedao da ulepšava prilikom podražavanja, a podražavanje pri kojem bi predmet ispao ružniji zabranjivao pod pretnjom kazne. To nije bio zakon protiv šeprtlja - kako se obično smatra i kako smatra i sam Junije. On je osuđivao grčke Gecije, osuđivao je nedostojno lukavstvo da se sličnost postigne preteranim naglašavanjem ružnijih delova modela, jedom reći, osuđivao je karikaturu.

Iz istog duha lepoga potekao je i zakon helanodika (sudija na olimpijskim igrama). Svaki olimpijski pobednik dobijao je statuu; ali samo onome koji je triput pobedio postavljena je statua s njegovim likom. Osrednjih portreta nije trebalo suviše da bude među umetničkim delima. Jer, iako i portret dopušta ideal, mora ipak na njemu da se vidi sličnost; to je ideal jednog određenog čoveka, ne ideal čoveka uopšte.

Iz eseja Laokon ili O granicama slikarstva i poezije

Pročitano 4975 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Paleta Gothold Efraim Lesing - Podražavanje u slikarstvu