Artnit

Nedelja, 23 Novembar 2014 12:41

Pop-art - izraz potrošačkog društva i reklamokratije Istaknut

Pop-art je umetnički pravac u savremenoj umetnosti, koji svoje korene ima u dadaizmu i kubizmu. Kao ideja nastao je u Engleskoj sredinom pedesetih godina XX veka, a naziv pop-art je prvi put upotrebio engleski likovni kritičar Lovrens Alovej, 1958. godine, kada je opisao posleratni potrošački način života. Svoj snažan razvoj ovaj umetnički pravac je doživeo početkom šezdesetih godina XX veka u Sjedinjenim Američkim Državama, naročito u Njujorku gde su nekoliko umetnika nezavisno jedan od drugog počeli da rade na način koji je bio blizak njihovom prethodnom iskustvu sa komercijalnom reklamom. Vodeću ulogu su imali Endi Vorhol, Roj Lihtenštajn, Tom Veselman, Džejms Rozenkvist i Klas Oldenburg.

Pop-art preuzima ikonografiju iz medija masovne kulture: u džinovskim plakatima, stripovima, novinama, filmovima, neonskim reklamama, ambalaži, etiketama, i u predmetima velikih serija koji podstiču masovnu potrošnju i uče savremenog čoveka šta da jede i pije, kako da se oblači, gde da se zabavi. Stilizacija plakata, reklama i stripova bila je podržavana kao stil, a učešće umetnika se najčešće svodilo na izbor predmeta, uveličavanje ili umanjivanje proizvoda masovne kulture.

Predmet u pop-artu je imao samo funkciju da bude to što jeste: inertna slika jednog modela predmeta. Umetnici su koristili različite vidove vizuelne komunikacije. Roj Lihtenštajn je radio monumentalne stripove, karikature i novinske fotografije, Tom Veselman televizijske reklame, najpoznatiji radovi Endija Vorhola su plakati i amblemi za koka-kolu, Kembel supu i predmete masovne potrošnje, koje koristi srednja društvena klasa, kao i slika Merilin Monro.

Pop-art je pravi izraz potrošačkog društva i reklamokratije. Definisan je temama izvedenim iz popularne, masovne kulture, sa akcentom na banalnost i ironiju. Umetnici pop-arta pozajmljuju popularne proizvodne ambleme, žive ikone društva i sve ostale sadržaje svojstvene savremenom čoveku i predstavljaju ih u potpuno novom estetskom stilu. Sve je tu: neonske reklame, pop zvezde i rok pevači, filmski idoli i junaci stripa, bilderi i supermeni, luksuzna kola, aparati za domaćinstvo, roba, svet izobilja i zastrašujućih potrošačkih mogućnosti. Govoreći o pop-artu u jednoj anketi Roj Lihtenštajn kaže: "Pop-art gleda napolje u svet, izgleda da on prihvata svoju okolinu koja nije ni dobra ni loša, već drugačija - jedno drugo stanje duha. Moram odgovoriti da ja to prihvatam zato što to postoji tu u svetu." Sa pop-artom je stvorena umetnost konstantacije i statističkog popisa stvarnosti, koja se sprovodi bez emotivnog ili kritičkog stava, što naglašava i Endi Vorhol kada kaže: "Razlog mog slikanja na ovaj način je taj što hoću da budem mašina; i ja osećam da sve što radim, a uradim to poput mašine, jeste upravo ono što sam i želeo da uradim."

U slikarstvu pop-arta se teško uočava razlika između slike i modela, i namera da se "postigne odstojanje od onoga što je reprodukovano". Na primer, filmska industrija je iz komercijalnih razloga stvorila od glumice Merilin Monro mit sreće, radosti i blistavog uspeha. Potrošači su se identifikovali sa njenom mitskom slikom, najčešće zbog kompenzacije za svoj sumorni i prazan život, ili su u nju projektovali psihičke impulse drugog tipa. Mitska slika Merilin Monro, koju prikazuje pop-art prikriva stvarnost, jer prikazuje komercijalni model te stvarnosti koji je propušten kroz programske filtere potrošačke psihologije.

Kontroverzni umetnički pravac, pop-art koji je značajno obeležio masovnu kulturu Sjedinjenih Američkih Država, od samog nastanka do danas izaziva brojne rasprave o svojoj umetničkoj vrednosti. Tako su još uvek aktuelna pitanja da li pop-art sakriva umetničku poruku, da li ima umetničke elemente ili predstavlja samo zavodljivu mešavinu veselih boja koje svako može izvesti.

Pročitano 4953 puta Poslednji put izmenjeno Četvrtak, 14 Februar 2019 12:56

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Paleta Pop-art - izraz potrošačkog društva i reklamokratije