Pop-art preuzima ikonografiju iz medija masovne kulture: u džinovskim plakatima, stripovima, novinama, filmovima, neonskim reklamama, ambalaži, etiketama, i u predmetima velikih serija koji podstiču masovnu potrošnju i uče savremenog čoveka šta da jede i pije, kako da se oblači, gde da se zabavi. Stilizacija plakata, reklama i stripova bila je podržavana kao stil, a učešće umetnika se najčešće svodilo na izbor predmeta, uveličavanje ili umanjivanje proizvoda masovne kulture.
Predmet u pop-artu je imao samo funkciju da bude to što jeste: inertna slika jednog modela predmeta. Umetnici su koristili različite vidove vizuelne komunikacije. Roj Lihtenštajn je radio monumentalne stripove, karikature i novinske fotografije, Tom Veselman televizijske reklame, najpoznatiji radovi Endija Vorhola su plakati i amblemi za koka-kolu, Kembel supu i predmete masovne potrošnje, koje koristi srednja društvena klasa, kao i slika Merilin Monro.
Pop-art je pravi izraz potrošačkog društva i reklamokratije. Definisan je temama izvedenim iz popularne, masovne kulture, sa akcentom na banalnost i ironiju. Umetnici pop-arta pozajmljuju popularne proizvodne ambleme, žive ikone društva i sve ostale sadržaje svojstvene savremenom čoveku i predstavljaju ih u potpuno novom estetskom stilu. Sve je tu: neonske reklame, pop zvezde i rok pevači, filmski idoli i junaci stripa, bilderi i supermeni, luksuzna kola, aparati za domaćinstvo, roba, svet izobilja i zastrašujućih potrošačkih mogućnosti. Govoreći o pop-artu u jednoj anketi Roj Lihtenštajn kaže: "Pop-art gleda napolje u svet, izgleda da on prihvata svoju okolinu koja nije ni dobra ni loša, već drugačija - jedno drugo stanje duha. Moram odgovoriti da ja to prihvatam zato što to postoji tu u svetu." Sa pop-artom je stvorena umetnost konstantacije i statističkog popisa stvarnosti, koja se sprovodi bez emotivnog ili kritičkog stava, što naglašava i Endi Vorhol kada kaže: "Razlog mog slikanja na ovaj način je taj što hoću da budem mašina; i ja osećam da sve što radim, a uradim to poput mašine, jeste upravo ono što sam i želeo da uradim."
U slikarstvu pop-arta se teško uočava razlika između slike i modela, i namera da se "postigne odstojanje od onoga što je reprodukovano". Na primer, filmska industrija je iz komercijalnih razloga stvorila od glumice Merilin Monro mit sreće, radosti i blistavog uspeha. Potrošači su se identifikovali sa njenom mitskom slikom, najčešće zbog kompenzacije za svoj sumorni i prazan život, ili su u nju projektovali psihičke impulse drugog tipa. Mitska slika Merilin Monro, koju prikazuje pop-art prikriva stvarnost, jer prikazuje komercijalni model te stvarnosti koji je propušten kroz programske filtere potrošačke psihologije.
Kontroverzni umetnički pravac, pop-art koji je značajno obeležio masovnu kulturu Sjedinjenih Američkih Država, od samog nastanka do danas izaziva brojne rasprave o svojoj umetničkoj vrednosti. Tako su još uvek aktuelna pitanja da li pop-art sakriva umetničku poruku, da li ima umetničke elemente ili predstavlja samo zavodljivu mešavinu veselih boja koje svako može izvesti.