Psihijatar Etjen Žan Žorž, jedan od osnivača socijalne psihijatrije, tražio je od svog prijatelja Teodora Žerikoa da naslika portrete, koji će predstavljati različite vrste mentalnih bolesti. On je verovao da je ljudima koji su mentalno bolesni potrebna pomoć. Ovaj projekat je odražavao shvatanje tog vremena o postojanju veze između mentalne bolesti i izraza lica. Žeriko mu je predstavio deset portreta. Psihijatar Žorž je visoko vrednovao objektivnost ove serije portreta, koja je uspostavila vezu između romantičarske umetnosti i empirijske nauke.
U vreme kada je Žeriko slikao portrete, mentalni bolesnici su bili uglavnom isključeni iz društva, a na slikama su predstavljani, prema srednjovekovnom verovanju, kao kreature ili apsurdni ljudi. Davanje dostojanstva na portretima Žerikoa, onima koji su bili mentalno bolesni bila je novina u to doba.
Na slici Portret kleptomana Žeriko je prikazao pacijenta u poluprofilu, okrenutog na desno. Poza je tipična za formalne, počasne portrete. Uzdržana kompozicija slike čini da ne izgleda očigledno da je zatvoren. Fokus je na njegovom krutom licu. Pogled pacijenta, izgubljen i prazan, kao da ide do beskonačnosti. Po njegovim obrvama se može primetiti neki izraz iznenađenja na licu, ali i ravnodušnost prema stvarnosti oko njega. Spuštena ramena izražavaju umor i rezignaciju u stavu. Zanemarena brada, prljav vrat i neuredna kosa ukazuju na nedostatak pridavanja značaja ličnoj higijeni. Njegova odeća mu daje izvestan stepen ličnog dostojanstva, ali nikakve indikacije o prirodi njegovih uslova u kojima živi. Dominantna tamna boja stvara sumorno raspoloženje i istovremeno ukazuje na turobnu introspekciju.
Teodor Žeriko na Portretu kleptomana prikazuje bolesnog, ali ne "žigosanog", već običnog čoveka. On pokazuje skoro naučno interesovanje za izraz lica, koji je uravnotežen njegovom romantičarskom empatijom sa dubinom grimase lica. Slika ilustruje potragu za istinom kroz koncentrisano posmatranje stvarnosti koja odlikuje vodeće romantičarske slikare i pisce.