Ingmar Bergman - Niko ne zna - svi vide
Krajnje je neophodno da se zaustavim baš u ovom trenutku i razmislim o situaciji. Kuda to otiče voda sa izvora? Kako izgleda istina? - Ne kako je stvarno bilo, to je nezanimljivo. Nego samo ovo: kako se istina prikazuje ili - kako se pomeraju i oblikuju, deformišu misli glavnih aktera, njihova osećanja, podložnost strahovima, i tako dalje, sve do beskraja. Moram da se zaustavim i budem pažljiv: Nanosiš mi smrtni udarac. Nanosim ti smrtni udarac.
Ingmar Bergman - To vjerovanje u granice je tek strah i razum koji nas tjera na put povratka
Shvaćaš li da se čudim ponekad kako izgleda ta stvarnost tamo gdje moj dječačić živi i diše. Istovremeno mi je jasno da je to nemoguće opisati, jer je to svijet oslobođenih osjećaja. Viktoru je mnogo teže no meni. On kaže da više ne može vjerovati u Boga budući da Bog dopušta da djeca umiru, izgore, postaju maloumna, strijeljaju se ili umiru od gladi. Ja mu pokušavam objasniti da između odraslih i djece ne postoji nikakva granica jer odrasli i nadalje ostaju djeca, koja moraju živjeti preodjeveni kao djeca.
Ingmar Bergman - Majka i kći, kakva strašna kombinacija osjećaja i uništenja
Charlotte: Da si ti zaista željela dijete nikada te ne bih mogla prisiliti na pobačaj.
Eva: A čime da ti se suprotstavim? Ti si mi ispirala mozak već od djetinjstva, uvijek sam se pokoravala tvojoj volji, bila sam zaplašena i nesigurna i trebala mi je pomoć i podrška.
Ingmar Bergman - Pružam ruku i molim ga za oproštenje, sad, danas, ovog trenutka
Postoji razlog da se doda i jedna beleška, koja teško da ima ikakve veze sa ovom pričom, pošto se gore opisana scena odigrala pre više od dvadeset godina. Moj odnos prema ocu menjao se skoro neprimetno. Mislio sam, skoro neizdrživo tronut, na njegov pogled kad se probio iz zemlje sumraka i zamolio Boga da blagosilja njegovog sina.
Ingmar Bergman - Slika roditelja jasno je urezana, uprkos mutnoj svetlosti
Odmah vidi da su vrata majčine sobe napola otvorena i zauzima zgodno mesto u predsoblju: može da vidi, a da ne bude viđen. Majka sedi u krevetu s rukama oko kolena, spavaćica joj je skliznula sa oblog ramena, nije uplela noćnu pletenicu. Teška, tamna kosa sliva se preko ramena, lice joj je bledo u treperavoj svetlosti zore. Cvetni dezen na roletnama, svetlozeleni zidovi. Kineski paravan oko umivaonika, malene slike pejzaža (akvareli koje je naslikao ujak Ernšt), kao sunce žuta krpara, sve je sivo i treperavo, i sporo, sporo.
