Nakon toga, “mace“ ponovo kreću na put i dolaze do stanice. Tu lelujaju u nepomičnom vazduhu koji je polegao po zamrlim kolosecima. Najzad, evo ih na krovovima grada. Spuštaju se po praznim ulicama, padaju na Korso Prinčipale, lebde ispred pravougaonika otvorenih prozora.
Đaci koji idu u školu skaču da uhvate tajanstvene loptice. Radosno kliču:
- “Mace“! Prolećne “mace“!
I jedan starac pokušava da se dočepa bar neke pahuljice, mašući šeširom kao da je mreža za hvatanje leptirova.
U međuvremenu, oblak “maca“ stiže do mora. Zasipa hiljade prozora Grand Hotela, još okićenog gipsanim statuama, nadleće prvu grupu nemačkih turista, ulogorenih na obali pored jedne crne prikolice za motocikl, koji svaki čas skaču u more kao morževi uz grlene usklike uzbuđenja, dolazi do gata na čijem se vrhu nalazi jedan čovek šezdesetih godina, uvaženog izgleda, duge sede kose koja mu izviruje ispod šešira sa širokim obodom, i sa štipaljkama kojima je zakačio nogavice u visini gležanja. U kraju ga zovu Advokat.
Jednom rukom pridržava novi bicikl, opremljen svim neophodnim drangulijama, dok drugom, koju je ispružio napred, pokušava da navede neku “macu“ da mu padne na dlan. I odista, jedna od mnogih belih loptica konačno se polako spušta u Advokatovu šaku i on je zadovoljno zaklapa.
Iz romana Amarkord