Stefan Tanasijević
Sadek Hedajat - Nikada nisam bio u stanju da se prilagodim svetu u kome sam živeo
Pomišljao sam ponekad da svi oni čiji je kraj blizu imaju ista priviđenja kao i ja. Sva strepnja, strah, briga i želja sa životom bili su popustili u meni, a odricanje od vere, koja mi je bila usađena još u detinjstvu, dalo mi je izvanredan unutrašnji mir. Izgled na zaborav posle smrti pružao mi je utehu. Pomisao na zagrobni život plašila me je i iscrpljivala.
Lajoš Zilahi - Zar ovako moram propadati ovde u tuđini?
Jedna godina, opet jedna godina! Vreme strahovito brzo prolazi. Da li se to isplati, da ovde, na suprotnoj tački zemljine kugle, sedim na klupi pod palmom u takvoj usamljenosti, napušten od svake misli, čak i od osećaja čežnje za kućom, nije dobro ni pomisliti na to, jer se od toga može poludeti.
Odlazim kući!
Marina Cvetajeva - Borisu Pasternaku
“Šta bismo ti i ja činili u životu?“ (kao nenastanjeno ostrvo! na ostrvu - znam). - “Otišli bismo kod Rilkea.“ A ja ću ti reći: Rilke je preopterećen, njemu ništa i niko nije potreban, naročito snaga, koja uvek odvlači: udaljuje. Rilke je asketa. Geteu je u starosti bio potreban samo Ekerman (njegova potreba za drugim Faustom i uši što zapisuju). Rilke je prerastao Ekermana, njemu između Boga i “drugog Fausta“ nije potreban posrednik. On je stariji od Getea i realniji. Kao da me zapahnjuje njegova posednička hladnoća, u njegov posed sam namerno i unapred uključena.
Meri Kasat - Pismo
U aprilu 1890. godine Meri Kasat je prisustvovala izložbi japanskih obojenih drvoreza u Školi lepih umetnosti u Parizu. Nakon ovog događaja do 1891. godine radila je seriju od deset grafika u boji na kojima prikazuje uobičajene trenutke iz života modernih žena iz više klase. Na ovim grafikama je očigledan uticaj japanskih majstora Utamara i Tojokunija. Grafika Pismo iz ove serije, koja se danas nalazi u muzeju umetnosti Metropoliten u Njujorku urađena je tehnikom suve igle i akvatinte na papiru.
Džejms Džojs - Osećao sam da sam stranac u rođenoj zemlji
27. oktobar 1909.
Draga, večeras je stari ljubavni plamen ponovo počeo da se budi u meni. Ja sam ljuštura od čoveka: moja je duša u Trstu. Samo me ti poznaješ i voliš. Bio sam večeras u pozorištu sa ocem i sestrom - grozan komad, odvratna publika. Osećao sam (kao što uvek osećam) da sam stranac u rođenoj zemlji.
Žozef Kesel - Kad je čovek primoran da bude vezan za jedno mesto, to mu daje široko polje mašti
- To je prava Venecija, uskliknu ona. Nisam u njoj još nikada bila, ali sam uverena da je takva.
Antoan se nasmeja, nevešto, pošto se od toga već bio odvikao.
- Pa kako, onda, znate? upita je on.
Lorens Darel - Krf je sav mletački plavetan i zlatan - i do krajnosti razmažen suncem
Varljiva je misao da postoji neka crta koja deli svet jave od sveta snova. N. i ja smo, na primer, zbunjeni osećajem da se unutar nas odvija nekoliko istovremenih života; to je osećanje što samo upućuje na prostor i vreme. Možda smo izabrali Krf zato što predstavlja predvorje egejske Grčke, sa njenim, poput dima sivim, vulkanskim ostrvima nalik kornjačinim oklopima, što plutaju nisko naspram nebeskoga stropa.
Simo Matavulj - Dubrovnik
Čisto snebivajući se prijeđoh opkop, pokretni most, pa unutrašnja gradska vrata, pa uđoh na Placu, među dva dugačka reda jednolikih, od starine mrkih dvorova, sa svedenim vratima i prozorima pri dnu, te mi se učini da prolazim kroz kakvu fantastičnu ulicu, koja će me odvesti u njeki neslućen kraj, kaki se u snu priviđa čovjeku!
Branislav Nušić - Bojanu smatraju kao produženje reke Morače, koja slazi sa Crne Gore
Jutros rano, pošto sam na rahatluku i meku dušeku proveo pet punih dana u Skadru, utovariću se u čamac koji me čeka na Bojani kod velikog mosta, pod đumrukom skadarskim; spustiću se malo da uplivam u jezero, koliko da me želja mine, a za tim se povrniti i predati toku Bojaninu, te da me sobom odnese u Sinje More.
Anibale Karači - Rečni pejzaž
Slika Rečni pejzaž Anibalea Karačija je remek-delo italijanske barokne umetnosti XVII veka koje se ističe svojom složenom kompozicijom, mekom i prirodnom paletom boja i realističkim prikazom prirode. Vojvoda od Mantove ju je 1590. godine naručio da ukrasi jednu od prostorija u svojoj palati. Slika je bila veoma cenjena zbog svog realizma i lepote i postala je jedna od najvažnijih dela u vojvodinoj kolekciji, ali i jedna od najpoznatijih Karačijevih slika i smatra se jednim od najboljih prikaza prirode u istoriji umetnosti. Takođe, slika se može posmatrati kao preteča slika koje dolaze, predviđajući meke pejzaže Žana Onorea Fragonara i Antona van Dajka. Danas se ova slika nalazi u Nacionalnoj galeriji umetnosti u Vašingtonu.