- Svakako vi to sve ne možete reći za radničku klasu. Radnička klasa ima ono glavno, ono čega nema u buržoazije, ona je gotova da za svoje ideale gine... Koji će buržov ginuti za cara, za papu, za Muhameda, za Aleksandra Nevskog, za svoje dostojanstvo, za ostvarenje nečega sopstvenoga?
- Vi se sećate maksime, da ima stvari za koje treba živeti. Vi ste dokazali da umete umirati. To ne ume buržoazija. Umeti li vi živeti?...
- Naučićemo...
- Kada upropastite sve, što još postoji?
- Vi znate da se treba naučiti vladati. Radnička je klasa robovala, od kako je sveta. Mi činimo silne pogreške i gluposti, ali mi dobijamo iskustvo, mi se učimo nauci vladanja.
- A ako vi pri tome uprostatite svoj narod?
- To su fraze. Narod se tako lako ne upropašćuje.
- Vi se učite operisanju, na živome ruskome telu.
- Bolje da se mi učimo, i na kraju krajeva naučimo. Buržoazija se već naučila, no ona nije u stanju da učini šta za opšte dobro. Šta će nam to, što oni umeju da peku divne medene kolače, kada je to za njihovu nezajažljivu utrobu? Bolje i naš tvrdi i nespretno prepečeni pirog, - ali za sve. To je ipak nešto.
Iz eseja Čudnovati slučaj sa misterom Valdemarom (knjiga putopisa Ruska povorka)