Proučavajući tako cjelokupni razvoj ljudske inteligencije u njegovim različitim sferama aktivnosti, od najjednostavnijeg početka do naših dana, vjerujem da sam otkrio veliki fundamentalni zakon kome je on nepromjenljivom nužnošću potčinjen i za koji mi se čini da bi mogao biti čvrsto zasnovan, bilo na racionalnim dokazima koje pruža spoznaja našeg sastava, bilo na historijskim verifikacijama koje proizlaze iz pažljivog istraživanja prošlosti. Taj se zakon sastoji u tom što svako od naših glavnih shvaćanja, svaka grana naših spoznaja prolazi sukcesivno kroz tri različita teoretska stanja: teološko ili fiktivno; metafizičko ili apstraktno; naučno ili pozitivno stanje. Drugim riječima, ljudski duh po svojoj prirodi upotrebljava sukcesivno u svakom od svojih istraživanja tri metode filozofiranja kojih se karakteri bitno razlikuju i čak radikalno suprotstavljaju: ponajprije teološku metodu, zatim metafizičku i napokon pozitivnu metodu. Odatle proizlaze i tri vrste filozofije, ili tri opća sistema koncepcije o skupini fenomena, koji se međusobno isključuju: prva je nužno ishodište ljudske inteligencije; treća, njeno određeno i definitivno stanje; drugoj je jedina svrha da služi kao prijelaz.

Iz dela Kurs pozitivne filozofije