Usuđujem se da odem još i dalje, i tvrdim da je potrebno, da bi se društvo učinilo zaista prijatnim, ne samo da svako u njemu nešto radi, nego i da radi nešto što iziskuje bar malo pažnje. Namotavanje klupčeta znači ne raditi ništa; a ipak je potrebno isto toliko brige da biste ženu koja namotava klupče zabavljali kao i onu koja sedi skrštenih ruku. Ali kad ona plete, to je sasvim druga stvar: ona je onda sama sobom dovoljno zauzeta da bi ispunila međuvreme ćutanja. Neprijatno je i smešno gledati za to vreme dvanaestak dzindzova kako ustaju, sedaju, odlaze, dolaze, kako se obrću ukrug na petama, kako dvesta puta ljuljaju na kamenu one male figurice što se klate, i kako zamaraju svoje ćupe da bi održali nepresušnu plimu reči: da divnog li zanimanja! Taj svet, ma šta radio, biće uvek na teretu drugima i sebi samom. Kad sam bio u Montijeu, odlazio sam kod susetki da razapinjem zamke za ptičice; kad bih se vratio u svet, uvek bih u svome džepu držao dečju zvečku i njome bih se igrao po ceo dan da bih se otarasio toga da pričam kad nemam šta da kažem. Kad bi svako tako radio, ljudi bi postali manje zli, njihova bi odnosi postali postojaniji, a, mislim, i prijatniji. Najzad, neka se šaljivčine podsmevaju koliko god hoće, ali tvrdim da je jedini moral dostupan ljudima ovog veka moral dečje zvečke.
Iz dela Ispovesti I