Maks Veber smatra da je moć smeštena u društvenim odnosima, čime zauzima jasnu relacionističku poziciju, koja je i danas najšire prihvaćena u sociologiji. On ističe da moć podrazumeva “izglede jednog čoveka ili više ljudi da sprovedu sopstvenu volju u zajedničkom poduhvatu, čak i uprkos otporu drugih koji u tom poduhvatu učestvuju“. Ovo Veberovo određenje pojma moći ukazuje na aspekte dominacije i nadmoći u društvenim odnosima, bez obzira na to da li se ovi odnosi ispoljavaju u sferi politike, ekonomije, ideologije, religije ili u neposrednim odnosima između individua i grupa.
Karl Marks je koristio koncept moći u odnosu na društvene slojeve i društvene sisteme, a ne na pojedince. On je isticao da vlast počiva na položaju društvene klase u odnosima proizvodnje. Zato moć ne leži u odnosu između pojedinaca, već u dominaciji i podređenosti društvenih klasa zasnovanih na proizvodnim odnosima.
Treća definicija potiče od Talkota Parsonsa koji tvrdi da moć nije stvar društvene prisile i dominacije, već umesto toga proizlazi iz potencijala društvenog sistema da koordinira ljudske aktivnosti i resurse kako bi ostvario ciljeve. Za njega je moć u najširem smislu “sposobnost pojedinaca ili grupa da uspešno završavaju poslove, naročito one u kojima su njihovi ciljevi ometani nekom vrstom otpora drugih ljudi ili njihovom opozicijom“.