Ideja da se svi događaji u životu čoveka odvijaju prema unapred određenom obrascu koji nikada ne može da se promeni je osnova fatalizma. Ovo fatalističko stanovište je prisutno u stoičkoj filozofiji, u kojoj pojam sudbine ima ključnu ulogu. Stoici su smatrali da mudar čovek treba da prihvati svoju sudbinu, ma kakva ona bila, umesto da pokušava da joj se opire. Rimski pisac, filozof i teolog Aurelije Augustin i francuski reformator i teolog Žan Kalvin ističu da je sudbina svakog čoveka dobro određena unapred i da niko od nas nema pravo da je ispituje. Engleski pesnik i dramski pisac Vilijam Šekspir u drami Hamlet zastupa fatalističko stanovište, gde ističe da božanstvo oblikuje našu sudbinu.
Stanovište fatalizma ne usvajaju samo religiozni idealistički filozofi i sujeverni ljudi, polazeći od ideje da čovek ne može pobeći od sudbine. Takođe, usvajaju je i neki filozofi materijalisti, koji se protive religiji i idealizmu, ali veruju da je sve što se dešava u svetu predodređeno od strane "gvozdenog lanca uzroka i posledica". Holandski filozof Baruh de Spinoza je, na primer, tvrdio da su ljudi bili u zabludi kada su verovali da su slobodni, zato što su bili svesni samo svojih postupaka, ali nisu znali šta ih određuje.