Artnit

Subota, 24 Septembar 2016 11:19

Tomas Bernhard - Napuštam zemlju Istaknut

Toskanci imaju dobar ukus, rekao sam sebi, to se stalno potvrđuje, ako odem, rekao sam sebi sedeći u tvrdoj fotelji, napuštam ipak samo zemlju zbog čije sam apsolutne beznačajnosti iz dana u dan krajnje deprimiran. Zbog čije sam otupelosti samo iz dana u dan u opasnosti da se ugušim, zbog čijih gluposti bih i bez svoje bolesti pre ili kasnije propao. Zbog čijih nam se političkih kao i kulturnih odnosa, koji su u poslednje vreme postali toliko haotični, želudac okrene kad god se rano ujutro probudimo još pre nego što smo uopšte izašli iz kreveta. Zbog čijeg odsustva potrebe za duhom čovek kao ja odavno više ne očajava, već, istinu govoreći, može samo još da povraća.

Idem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, iz zemlje u kojoj je prognano, uništeno, izbrisano sve što je takozvanom čoveku duha ikad pružalo zadovoljstvo, a ako ne zadovoljstvo, onda bar mogućnost da sledi svoju egistenciju, iz zemlje u kojoj izgleda vlada još samo najprimitivniji od svih nagona, onaj za održanjem, i u kojoj se i najmanji zahtev takozvanog čoveka duha u začetku guši. U kojoj korumpirana država i isto tako korumpirana Crkva zajedno vuku onaj beskrajan konopac koji su pre više vekova s najvećom bezobzirnošću i u isto vreme sasvim prećutno obavili oko vrata tog slepog i odista glupog naroda koji su njegovi vladari zbilja zatočili u njegovoj gluposti. U kojoj se istina gazi, a laž sa svih zvaničnih mesta uzdiže kao jedino moguće sredstvo za sve ciljeve. Napuštam zemlju, rekao sam sebi, sedeći u tvrdoj fotelji, u kojoj se istina ne shvata ili sasvim jednostavno ne prihvata, i gde je njena oprečnost jedina valuta. Napuštam zemlju u kojoj je Crkva dvolična, i u kojoj socijalizam koji je zavladao izrabljuje, a umetnost govori ono što je po njihovoj volji. Napuštam zemlju u kojoj narod, vičan stupidnosti, dozvoljava da mu Crkva zapuši uši, a država usta, i u kojoj sve što je meni sveto vekovima završava u vladarskim kantama za đubre. Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću otići iz zemlje u kojoj zapravo nemam više šta da tražim i u kojoj nikada nisam našao svoju sreću. Ako odem, otići ću iz zemlje čiji gradovi smrde, a stanovnici tih gradova su podivljali. Odlazim iz zemlje u kojoj je jezik prost a oni koji taj prost jezik govore su sve u svemu postali duhovno neuračunljivi. Odlazim iz zemlje, rekao sam sebi na tvrdoj fotelji, u kojoj su takozvane divlje zveri postale jedini uzor. Odlazim iz zemlje u kojoj i u po bela dana vlada najmračnija noć i u kojoj su na vlasti zapravo još samo grlate analfabete.

Iz romana Beton

Pročitano 2394 puta Poslednji put izmenjeno Utorak, 05 Decembar 2017 12:12

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Društvo Tomas Bernhard - Napuštam zemlju