Arisotel određuje vrline kao one osobine čije će posedovanje omogućiti pojedincu da postigne eudaimoniu, što se može prevesti kao blaženstvo, sreća, blagostanje. Pitajući se šta je vrlina on kaže: "Vrlina je kada se strasti ponašaju prema umu." Neposredni ishod upražnjavanja vrlina određuje kao izbor koji rezultira u ispravnom postupku.

U skladu sa podelom duše na nerazumski i razumski deo, Aristotel deli i vrline na etičke ili moralne vrline koje su vezane uz nerazumski deo duše i to njegov požudni deo, i na dianoetičke ili logičke vrline vezane uz razumski deo duše.

Etičke ili moralne vrline su praktične, odnose se na ljudsku praksu, delatnost i za njihov razvoj, smatra Aristotel, važna je volja. Volja čoveka vođena razumom je pokretač, a njegovim ispravnim izborom, dugotrajnim vežbanjem i navikama se razvijaju etičke vrline. Kod razvoja ovih vrlina ističe se princip prave mere ili sredine koji postoji u prirodi. Na primer, hrabrost se nalazi na sredini između kukavičluka i nepromišljene smelosti, darežljivost između škrtosti i rasipništva, ponos između malodušnosti i oholosti, pravda između činjenja nepravde i trpljenja nepravde. Velikodušnost je za Aristotela "ukras" među vrlinama i ona je sredina između malodušnosti i oholosti.

Dijanoetičke ili logičke vrline se tiču samo nalaženja istine, čistog saznanja i upućuju na bavljenje naukama. U ove vrline spadaju mudrost, moć razumevanja i praktična mudrost. Ove vrline nadmašuju etičke i zato je umnost "kruna svih vrlina". Centralna vrlina je po Aristotelu phronesis, koji je kao sophrosune izvorno aristokraska pohvala i karakteriše nekoga ko zna šta mu priliči, ko se ponosi insistiranjem na onome što mu pripada. Bez ove vrline se ne može nijedna druga karakterna vrlina upražnjavati.