Naša civilizacija pruža mnoge palijative što pomažu ljudima da namjerno ne budu svjesni te osamljenosti. Tu je, kao prvo, stroga rutina birokratiziranog, mehaniziranog rada, koji pomaže ljudima da ne budu svjesni svojih najosnovnijih želja - čežnje za transcendencijom i sjedinjenjem. Ukoliko rutina sama ne uspijeva u tome, čovjek prevladava svoj nesvjesni očaj rutinom zabave, pasivnim gutanjem zvukova i slika koje mu nudi industrija zabave; nadalje, on taj očaj prevladava užitkom što ga nalazi u kupovanju uvijek novih stvari i njihovom čestom zamjenom za druge. Moderni čovjek je stvarno blizak slici koju je Huxley opisao u svojoj knjizi "Hrabri novi svijet": dobro uhranjen, dobro obučen, seksualno zadovoljen, a ipak bez svoga "ja", bez ikakva kontakta, osim najpovršnijeg, sa svojim bližnjim, a vođen parolama koje je Huxley jezgrovito formulirao: "Kad pojedinac osjeća, zajednica posrče", ili: "Nikada ne odgađaj za sutra užitak koji možeš imati danas", ili najznačajnija tvrdnja: "Danas je svatko sretan". Čovjekova se sreća danas sastoji u tome što se on "zabavlja". Zabavljati se proizlazi iz zadovoljstva trošenja i "uzimanja" robe, krajolika, hrane, pića, cigareta, ljudi, predavanja, knjiga, filmova - sve se to troši, guta. Svijet je samo veliki objekt našeg apetita, velika jabuka, boca, grudi. Mi smo dojenčad, koja uvijek nešto očekujemo, nečem se nadamo - i uvijek se razočaramo. Naš karakter je ustrojen da izmjenjuje i prima, da se pogađa i troši; sve, i duhovni i materijalni objekti, postaje predmet razmjene i konzumacije.
Iz dela Umeće ljubavi
