Nad tim bi trebalo da se zabrinemo. Kad reči izgube svoj integritet, izgube ga i ideje koje se njima izražavaju. Ako damo prednost ličnom izražavanju nad formalnom konvencijom, onda privatizujemo jezik u istoj meri u kojoj smo privatizovali mnogo šta drugo. “Kad ja upotrebim neku reč“, otegnu Jajasti Okruglasti prezrivo, “ona znači tačno ono što ja hoću da znači - ni manje ni više.“ “Pitanje je“, reče Alisa, “možeš li da učiniš da reči znače tako mnogo različitih stvari.“ Alisa je u pravu: ishod je anarhija.
U “Politici i engleskom jeziku“ Orvel oštro kritikuje savremenike zato što koriste jezik za mistifikaciju, a ne za informaciju. Njegova kritika usmerena je na dvoličnost: ljudi loše pišu zato što pokušavaju da kažu nešto nejasno ili da izvrdaju istinu. Čini mi se da je naš problem drukčiji. Jeftina proza danas odaje intelektualnu nesigurnost: govorimo i pišemo loše zato što nemamo poverenja u ono što mislimo i neskloni smo da se nedvosmisleno izrazimo (“To je samo moje mišljenje...“). Ne patimo toliko od “novogovora“ koliko nam preti uspon “negovora“.
Iz romana Koliba sećanja