Kako tada objasniti da taj dnevnik, ipak ima strogo literarni karakter? Odgovor može biti samo ovaj: onaj koji ga je pisao imao je literarni temperament; nije bio tako bogat ili - ako hoćete - tako duševno siromašan da bi mogao zbilju odvojiti od poezije. Poetsko postaje tada samo neki višak, koji biva prirodan realnosti.

On ga prima u poetskim situacijama zbilje, da bi ga ponovo ispoljio u pjesničkoj refleksiji. Užitak je bio cilj čitava njegova života - pa nije teško prihvatiti da je i u tome nalazio užitka. Bit će da je najprije lično uživao u estetskom, a potom estetski u ličnosti. Tako se objašnjava dvoznačnost njegova literarnog stava, koja je odgovarala njegovu cjelokupnom načinu života. Kao što se u kazalištu iza scene naslućuje druga, zamagljena zbilja, tako postoji i u pozadini svijeta, u kojem živimo, druga, nježnija zbilja - koja nije vezana zakonima sile teže - neki svijet više realnosti, no što je naš. Mnogi ljudi koji tijelom borave i u ovom svijetu, nisu u njemu zavičajni, nego u onom drugom; nikada ih zbilja sasvim ne prožima, uvijek iznova izbjegnu njenu zahvatu - to bi se isto tako dobro moglo nazvati nekom vrsti zdravlja kao i bolesti. Svakako da je i on bio jedan od tih ljudi - on, koga sam znao, a da ga zapravo nisam poznavao. Nije pripadao zbilji, a ipak je u njoj djelovao, uvijek ju je tražio; i kad god mu se činilo da ju je dohvatio, već ju je nadmašio. Nije ga rukovodilo dobro, ali ja još ni sada ne bih htio tvrditi da je bio zao. Njegova bolest bila je neka exacerbatio cerebri, neka vrst mozgove prenapetosti. Nekom prenadraženom duhu realnost ne može - ili može samo na tren - dovesti dovoljno građe.

Realnost mu nije predmet suviše velikog napora, njegova bolest nije slabost, već suvišak snage. Čim mu zbilja nije više davala impulse, dospio je do bezgraničnosti. To je bilo, valjda, ono što se na njemu moglo činiti zlim. Samo u tome što je bio sam toga svijestan, mogu da otkrijem nešto poput grijeha.

Iz dela Dnevnik zavodnika